A ja što ću, ali sa kime ću

A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga…
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi ni plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi…
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ali ti je malo po svijeta
te si svojom zlošću otrovala,
no si otrov adske svoje duše
i na ovaj kamen izbljuvala?
Mala ti je žertva sva Srbija
od Dunava do mora sinjega?
Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetoga oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!
Ali sjenku što mu šće trovati
te je u zbjeg sobom uniješe
među gore za vječnu utjehu
i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata
stoput tvoju, a stotinu našu!
Viđi posla cara opakoga,
koga đavo o svačemu uči:
„Crnu Goru pokorit ne mogu
ma nikako da je sasvim moja;
s njima treba ovako raditi…“
Pa im poče demonski mesija
lažne vjere pružat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
što će turska vjera među nama?
Kuda ćete s kletvom prađedovskom?
Su čim ćete izać pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunca grije?

Stihovi iz „Gorskog vijenca” koji opisuju kako su Turci raznim povlasticama prevodili Srbe u islam.

 Petar Petrović Njegoš

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*