Bez snova

Stare sjedokose kelnerice
po kafeima u noći
odustale su,
i dok koračam
niz pločnike svjetlosti
i gledam u prozore
staračkih domova
vidim da toga više nema
u njima.
Gledam ljude po klupama u parku
i vidim po tome kako
sjede i gledaju
da je iščezlo.
Gledam ljude koji voze
i vidim po tome kako
voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni
niti više mare za seks
sve je zaboravljeno kao
neki stari film.
Gledam ljude u robnim kućama
i samoposlugama
dok se kreću među rafovima
kupujući stvari
i vidim po tome
kako im stoji odjeća
i po načinu na koji hodaju
i po izrazu njihovih lica
i očiju
da im nije stalo ni do čega
i da ničemu nije stalo
do njih.
Vidim na stotine ljudi dnevno
koji su sasvim odustali.
Ako odem na hipodrom
ili na stadion
vidim hiljade
koji ne osjećaju ništa
ni za koga
i niko ne osjeća za njih.
Na sve strane vidim one koji
ne žude ni za čim osim za
hranom, krovom i
odjećom,
usredsređeni samo na to,
BEZ SNOVA.
Ne shvatam zašto ovi ljudi
ne iščeznu,
ne shvatam zašto ovi ljudi
ne izdahnu,
zašto ih oblaci
ne usmrte,
zašto ih psi
ne usmrte,
zašto ih cvjetovi i djeca
ne usmrte,
ne shvatam.
Biće da su već mrtvi
pa ipak ne mogu da se naviknem
na njihovo postojanje,
jer toliko ih je mnogo.
Svakoga dana,
svake noći,
sve ih je više,
u metrou,
u zgradama,
u parkovima.
Oni ne osjećaju užas
što ne vole
ili što nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko
mojih bližnjih.

Čarls Bukovski

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*