Boj na Mišaru

Polećela dva vrana gavrana
sa Mišara‚ polja širokoga‚
a od Šapca‚ grada bijeloga‚
krvavijeh kljuna do očiju
i krvavih nogu do koljena‚
Prelećeše svu bogatu Mačvu‚
valovitu Drinu prebrodiše‚
i čestitu Bosnu prejezdiše‚
te padoše na krajinu ljutu‚
baš u Vakup‚ prokletu palanku‚
a na kulu Kulin–kapetana;
kako pa’še‚ oba zagraktaše.
Tu izlazi kada Kulinova‚
izlazila‚ te je govorila:
„Ja dva vrana‚ dva po Bogu brata‚
jeste l’ skoro od donje krajine‚
od Mišara‚ polja širokoga‚
a od Šapca‚ grada bijeloga?
Jeste l’ vid’li mlogu tursku vojsku
oko Šapca grada bijeloga‚
i u vojsci turske poglavice?
Jeste l’ vid’li moga gospodara‚
gospodara Kulin–kapetana‚
koj’ je glava nad sto hiljad’ vojske‚
i koji se caru zarekao
da ć’ Srbiju zemlju umiriti
i od raje pokupit harače;
da će Crnog Đorđa u’vatiti‚
i živa ga caru opremiti;
i da ć’ isjeć srpske poglavice‚
koj’ su kavgu najpre zametnuli?
Je li Đorđa caru opravio,
Je l’ Jakova na kolac nabio,
Je li Luku živa ogulio,
Je l’ Cincara na vatri ispekô,
Je l’ Čupića sabljom posjekao,
Je l’ Miloša s konjma istrgao –
Je l’ Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin–kapetane,
Vodi l’ vojsku od Bosne ponosne,
Ide li mi‚ hoće l’ skoro doći?
Ne goni li mačvanskijeh krava,
Ne vodi li srpskijeh robinja‚
koje bi me vjerno poslužile?
Kaž’te meni kad će Kulin doći,
Kad će doći‚ da se njemu nadam?“
Al’ besjede dvije ‘tice vrane:
„0j‚ gospođo‚ Kulinova ljubo‚
radi bismo dobre kazat glase‚
ne možemo‚ već kakono jeste‚
Mi smo skoro od donje krajine‚
a od Šapca‚ grada bijeloga‚
sa Mišara‚ polja širokoga‚
Viđeli smo mlogu tursku vojsku
oko Šapca‚ grada bijeloga‚
i u vojsci turske poglavice‚
i vid’li smo tvoga gospodara‚
gospodara Kulin–kapetana‚
i vid’li smo Crnoga Đorđija
u Mišaru‚ polju širokome;
U Đorđija petn’est hiljad’ Srba‚
a u tvoga Kulin–kapetana‚
u njeg’ bješe sto hiljad’ Turaka;
Tu smo bili‚ očima gledali‚
kad se dvije udariše vojske
u Mišaru‚ polju širokome‚
jedno srpska‚ a drugo je turska;
pred turskom je Kulin–kapetane‚
a pred srpskom Petroviću Đorđe.
Srpska vojska tursku nadvladala;
Pogibe ti Kulin–kapetane‚
pogubi ga Petroviću Đorđe‚
S njim pogibe trides’t hiljad’ Turak’;
izgiboše turske poglavice‚
po izboru bolji od boljega,
od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin–kapetane‚
niti ide‚ niti će ti doći‚
nit’ ‘se nadaj niti ga pogledaj‚
Rani sina‚ pak šalji na vojsku
Srbija se umirit ne može!“
Kad to žaču Kulinova kada,
ona ciknu kako ljuta guja,
pa kaduna ‘vako govorila:
„Jao vrani, da zla moga glasa!
Još mi kaž’te, dva po Bogu brata:
kad ste bili, očima gledali,
znadeše li još kog po imenu
poglavara koj’ je poginuo
od čestite Bosne kamenite?“
Govore joj dvije tice vrane:
„Znamo svakog, gospo Kulinova,
svakog znamo, i kazat hoćemo
poglavara svakog po imenu
i ko ih je, kado, pogubio.
Pogibe ti Mehmed kapetane
od Zvornika, grada bijeloga
pogubi ga Miloš od Pocerja;
pak pogibe paša Sinan-paša
iz Goražda, sa Hercegovine,
pogubi ga Lazarević Luko;
pogibe ti mula Sarajlija,
pogubi ga Čupić kod Drenovca;
pogibe ti Asan Beširević
u Kutogu, lugu zelenome,
pogubi ga pope Smiljaniću;
pogibe ti derventski kapetan,
pogubi ga Valjevac Jakove,
na Dobravi ods’ječe mu glavu.
Nešto Turak’ na Savu udari,
na dobrijem konj’ma preploviše,
utekoše u zemlju Njemačku;
kami majci da uteći mogu!
Začuo ih vitez Cincar Janko,
i začuo Lazara Mutape,
pripasaše svijetlo oružije,
prijeđoše u zemlju Njemačku,
pak po tragu poćeraše Turke;
stigoše ih na prvom konaku,
baš na ušću kod vode Bosuta.
Istom Turci na konak ođâli
u Bosutu pred bijelom krčmom,
ali Cincar iz kraja povika:
„Stani, Ture, nijesi uteklo!“
S druge strane Mutap povikao.
Kad to začu Oštroč kapetane,
ludo d’jete, odmah se prepade,
adži-Mosto namah obumrije;
tu doleće Lazar sa Mutapom,
Mutap Mostu odsijeće glavu,
Cincar Janko Oštroč-kapetanu;
uteče im od Gradačca Dedo;
a ni on im ne bi utekao,
al’ u Deda mlogo prijatelja,
pa ga sakri njemačka gospoda.
Kad zgubiše Oštroč-kapetana,
tu Srbini kako mrki vuci
od njih pusto oduzeše blago,
i dobre im konje povataše,
a njih jadne u Savu baciše
i ovako Savi govoriše:
„Savo vodo, valovita, ladna,
zberi, Savo, naše dušmanine!“
Posjekoše Oštroč-kapetana
u Njemačkoj pred bijelom krčmom,
ne stide se cara ni ćesara.“
Kad to začu Kulinova kada,
ljuto cvili, do Boga se čuje,
jadikuje kano kukavica
a prevrće kako lastavica;
pa ovako prokljinati stade:
„Beo Šapcu, ne bijelio se,
već u živoj vatri izgorjeo,
jer kod tebe Turci izgiboše!
Crni Đorđe, da te Bog ubije!
Otkako si ti zakrajinio,
mlogu ti si majku ucv’jelio,
a ljubovcu u rod opremio,
i sestricu u crno zavio,
i mene si jadnu ucv’jelio,
jer mi zgubi moga gospodara,
gospodara Kulin-kapetana.
Pope Luko, rana dopadnuo,
jer pogubi pašu Sinan-pašu,
koji znade Bosnu sjetovati?
O Milošu, puška te ubila,
jer pogubi Memed-kapetana,
kojino je bio desno krilo
c’jele Bosne i njene krajine?
O Jakove, da te Bog ubije,
tvoji dvori pusti ostanuli,
jer pogubi Dervent-kapetana?
O Čupiću, žalosti dočekô,
jer pogubi mulu sarajevskog,
koji znade i caru suditi?
O Kitože, ne zelenio se,
Smiljaniću, ne veselio se,
jer pogubi Bešireva Asu,
koga ljepšeg u svoj Bosni nema?
Ostade mu zlato isprošeno!
O Cincare, da te Bog ubije –
malo jada po Turčiji radiš,
ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?
jer pogubi Oštroč-kapetana,
ludo d’jete, jedinca u majke?“
To govori Kulinova kada,
to govori, a s dušom se bori;
dolje pade, gore ne ustade,
već i ona crče od žalosti.

Epske narodne pesme

http://www.youtube.com/watch?v=f2A3iIhxxaU

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*