Dijete Jovan i ćerka cara Stefana

Bože mili, čuda velikoga!
Od kako je svijet postanuo,
nije ljepši cvijet procvatio,
kako što je u Prizrenu gradu
mila ćerca srpskog car-Stefana,
a Milica lijepa đevojka.
Milica je u kavezu rasla
bez promjene petnaest godina,
a kakva je, šinula je guja,
bi rekao i bi se zakleo,
al’ je vila, ali je rodila,
al’ je sa njom drugarica bila.
Šta je zemlja na četiri strane,
ljepote joj u svijetu nema.
Da vidite, braćo moja draga,
zaludu joj vala i ljepota,
govori se po Prizrenu gradu,
živo čedo nosi pod pojasom.
To se čudo na daleko čulo,
to začuo srpski car Stefane.
Jedno jutro Stefan podranio,
pa pošeta u kavez đevojci.
Kad ga viđe Milica đevojka,
pred cara je na noge skočila.
Car Milici dobro jutro viče,
đevojka mu bolje prifatila,
pa pod carem jastuk poturila.
Sjede Stefan u kaveza žuta,
a Milica stade cara dvorit’.
Besjedi joj srpski car Stefane:
„Ćeri moja, dugo jadna bila,
sa kime si čedo zadobila?“
Kad to čula Milica đevojka,
odista se mlada prepanula;
ćuti cura, ništa ne besjedi.
Opet care poče besjediti:
„Ćeri moja, dugo jadna bila,
sa kime si čedo zadobila?
Kunem ti se Bogom istinijem,
i tvrdu ti božju vjeru dajem
da ti ništa učiniti neću,
ako meni po istini kažeš
A đevojka suze proljevaše,
Pa Stefanu vako govoraše:
„O moj babo, srpski car-Stefane,
kad me pitaš da ti pravo kažem.
Jedno jutro jesam poranila,
uze krunu u bijele ruke,
pa izađo na bijelu kulu;
turi krunu ja na moju glavu
da ja viđu bi l’ mi priličila,
dok ogrija od istoka sunce.
Kad je kruna sunce opazila,
od krune je zraka udarila
po Prizrenu i oko Prizrena
čak do Šare visoke planine,
više Šare u Jastreb planinu,
gde se mnogi sokolovi legu,
sa njima su prebijele vile.
Mili babo, srpski car Stefane,
ja se vrati u bijelu kulu,
na mjesto sam krunu ostavila,
kad je tamna noćca dolazila,
i dok noći neko doba bilo,
poletio siv zelen sokole,
i za njime sedam labudova
jest od Šare i Jastreb-planine,
bijeloj nam dolećeše kuli.
Labudovi padoše na kulu,
a siv soko na srčali peicer,
sva se kula iz temelja ljulja.
Od sokola svjetlost udarila,
pa se vidi u kavezu žutu
u ponoći kao u sred podne.
Tresnu soko sokolova krila,
Osta momak u tanku košulju.
Tu je tamnu noćcu prenoćio,
a ujutru dobro poranio,
više mi se nije povratio,
sa njime sam čedo zadobila.“
A kad čuo srpski car Stefane,
car se manu u cepove rukom,
izvadi joj rušpa pet stotina,
pa ih daje Milici đevojci:
„Na, Milice, moja nesretnice,
udri na se svilu i kadivu,
i evo ti štaka pozlaćena,
pa ti Šari idi i Jastrebu,
te ti svoga zaručnika traži;
sa njime si čedo zadobila,
ovamo ti povratišta nema,
povratišta niti utjecišta,
jer tako mi moje vjere tvrde,
ako ikad u Prizrena dođeš,
rastr’ću te konjma na repove.“
Kad đevojka cara saslušala,
proli suze niz bijelo lice,
pa otvori rave i dolafe,
pa izvadi svilu i kadivu;
na se udri i srmu i zlato,
okiti se što ljepše mogaše,
uze mlada štaku pozlaćenu,
pa otide niz bijelu kulu.
Braćo moja i družino draga,
onda bješe žalost pogledati
kako ide Milica đevojka
pravo Šari visokoj planini,
a često se kuli okretaše,
i Prizrenu gradu bijelomu;
suze roni niz bijelo lice,
ljuto pišti do Boga se čuje.
Dok se Šari primaknula blizu,
trag je smela, put je izgubila,
prebijaše drvlje i kamenje.
Namjera je bila nanijela
u planini na bijele ovce.
Kad đevojku sagledaše ovce,
odista se bile prepanule,
pobjegoše čobaninu svome.
A to viđe Vide čobanine,
pa dovati pušku dževerdara,
odista je ubiti oćaše,
pa ovako-Vide besjedio:
„Ajd’ otale, prebijela vilo,
ne plaši mi prebijele ovce,
ako tutnem moje mrke vaške,
živu će te raskinuti, vilo,
ako li mi oćeš pobjegnuti,
ubiću te puškom ceverdarom.“
Đevojka mu poče besjediti:
„Bogom brate, Vide čobanine,
ne udri me puškom dževerdarom,
ja nijesam prebijela vila,
no žalosna ćerka Stefanova
srpska cara zemlje gospodara,
no mi kaži Jastrijeb planinu,
đe se kade (?) sokolovi legu.“
I to Vide za Boga ajaše,
pa joj primi Bogom pobratimstvo,
ovako joj Vide besjedio,
posestrimu na put je izveo:
„Idi, sestro, gore uz planinu;
kad iziđeš na vrh od planine,
tu imaju mloge raskrsnice,
ti okreni s desna na lijevo,
oćeš doći zelenu jezeru,
kod jezera zelena je jela,
tu se, sestro, sokolovi legu;
to jezero nikad nije samo,
čuvaju ga sokolovi sivi.“
A da vidiš ćeri Stefanove,
ona turi u džepove ruku,
pa izvadi stotinu dukata,
pa ih daje Vidu pobratimu:
„Na ti, Vide, Bogom pobratime,
neka znadeš da sestru imadeš.“
Odatle se podiže đevojka,
dok izađe na vrh od Jastreba,
đeno jesu mnoge raskrsnice,
pa okrenu s desna na lijevo.
Ona dođe i jezero nađe.
Kod jezera zelena je jela,
na jeliku siv zelen sokole,
soko drži strele i tetive,
po jezeru b’jeli labudovi.
Kad đevojku viđeše labudi,
i oni se bili prepanuli,
a soko joj sa jelike viče:
„Bjež’ otale, prebijela vilo,
ne plaši mi b’jele labudove,
jer tako mi moje vjere tvrde,
ako zapnem strelu i tetivu,
oću tebe ustreliti, vilo.“
A đevojka besjedi sokolu:
„Ne -udri me strelom ni tetivom,
no mi kaži suđenika moga;
ja nijesam prebijela vila,
no žalosna ćerka Stefanova,
po imenu Milica đevojka.“
Sve mu kaže što je i kako je,
da joj više povratišta nema
u Prizrena grada bijeloga.
Onda soko poče besjediti:
„Ti ako ćeš mene poslušati,
soko tebe oće sjetovati.
Od jezera ti istoku pođi,
dok izađeš kraju od planine,
oćeš viđet Orlujevca grada,
dobro gledaj i viđi, đevojko,
štono ima u vr’ Orlujevca,
mnoge kule jesu pokrivene,
pokrivene tenećetom žutim,
jedna ima ponajviša kula,
ponajviša ponajljepša kula,
pokrivena tenećetom žutim,
na kuli je od zlata jabuka,
na jabuci sokolova krila,
pa se krilo na čekrk okreće,
pokazuje koji vjetar duva,
kad ogrije od istoka sunce,
pa jabuka odgovara suncu,
a tenećka sjajnome mjesecu,
idi pravo pod bijelu kulu,
ono kula suđenika tvoga.
Kada kuli prebijeloj dođeš,
tu kod kuće niđe niko nema,
samo jedna ostarela baka,
to je baka Jovanova majka,
o đevojko, tvoga suđenika;
ona jeste srca milostiva,
dobro će te stara dočekati,
pitaće te što si i od kud si,
ti se nemoj po čem prevariti,
da joj štogod za Jovana kažeš,
no toliko staroj progovaraj:
Jeda Bog da da ti Jovan dođe!
Često će ti Jovan dolaziti.“
Pa otole okrete đevojka,
suze roni niz bijelo lice,
kud god ide Orlujevac nađe
i bijelu Jovanovu kulu.
Kod kule mu niđe niko nema,
samo baka Jovanova-majka,
sjedi stara pred bijelu kulu.
Đevojka joj Božju pomoć viče,
stara baba bolje prihvatila:
„Da si zdravo, lijepa đevojko,
kakva tebe nužda doćerala
ovoj pustoj Jovanovoj kuli?“
A đevojka bila besjedila:
„Eda Bog da da ti Jovan dođe!“
Kad je baba riječ saslušala,
vodi curu na bijelu kulu.
Dolazi joj dijete Jovane,
svaku noćcu Jovan dolazaše,
sa njim idu prebijele vile,
vile panu na bijelu kulu,
dok podrani dijete Jovane,
sa njim lete vile u planine.
Jedno jutro baba podranila,
podranila Jovanova majka
u odaju Milici đevojci,
pa Milici stara besjedila:
„O Milice, moja ćeri draga,
ja imado sina jedinoga
a Jovana od sedam godina,
nestade mi dijete Jovana,
ne znado mu glasa ni avaza.
To govore i pričaju ljudi,
da ga mene odniješe vile,
ili, kćeri, sokolovi sivi,
ostade mu samorana majka,
ne zna jadna šta će ni kako će.
Evo ima petnaest godina
kako majka ne vidi Jovana,
bi voljela viđeti Jovana,
no svu zemlju butun carevinu,
da mi dadu i poklone carstvo.“
Suze roni ovako govori:
„O Jovane, moje rane grdne!“
A gleda je ćerka Stefanova,
pa đevojka srca milostiva,
milostiva ama žalostiva,
vrlo joj se bilo sažaljelo
baš na babu Jovanovu majku,
pa đevojka ‘vako besjedila:
„Stara babo, Jovanova majko,
ti ako ćeš biti vjere tvrde,
ja ću tebe za Jovana kazat’.
Kako noću bude tri sahata,
ti izađi pred bijelu kulu,
pa pogledaj Šari i Jastrebu,
tu ćeš vidjet’ vatre čudnovate
od planine do bijele kule,
kad se blizu poprimaknu kuli,
tu ćeš vidjet’ i Jovana tvoga.“
Da viš babe Jovanove majke,
kako noćca tamna dolazila,
ode stara pred bijelu kulu,
često gleda Šari i Jastrebu,
dok ugleda vatre čudnovate,
sipaju se do zemljice crne,
dok dođoše Jovanovoj kuli.
Da viš babe Jovanove majke,
kad je bilo noći pola tamne,
baba uze ključe svako ake,
pa otvori bijelu odaju.
Dok je stara otvorila bila,
viđe sina dijete Jovana,
đe Jovane sanak boravljaše,
viš’ glave mu krila i okrilja,
momak leže u tanku košulju.
Uze baba krila i okrilja,
ne bi li joj Jovan ostanuo,
da joj više polećet’ ne može.
Kad ujutro jutro osvanulo,
osvanulo i sunce granulo,
dok zapišta lijepa đevojka
na bijelu Jovanovu kulu.
U tom baba brže poitala,
kada vide dijete Jovana,
ne bi l’ ga se nagledala majka,
kami majci da vidi Jovana.
Kad je stara otvorila vrata,
mrtva Jova nađe u odaju,
sav je Jovan u krv ogreznuo,
na Jovanu ima devet rana.
Dugo vile čekale Jovana,
do zorice i bijela dana,
kad viđeše da Jovana nema,
među sobom bile besjedile:
„Mlado momče je se prevarilo,
više s nama u planinu neće.“
Pa uzeše strele i tetive,
ustreliše dijete Jovana,
i momku su srce oštetile.
Kad to viđe Jovanova majka,
zakukala kako kukavica,
mila snaha kako lastavica,
u kukanju obje govorahu:
„O Jovane, naše jarko sunce,
malo ti nas bješe ogrijalo,
pa nam sade za goripu zađe!

Pretkosovski ciklus

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*