Kovač

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.
U čađavoj izbi kuje kovač stari;
Na domaku ognja lice mu se žari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne
K’o da se meteor rasipa u noći,
I on, s teškim maljem u ovoj samoći,
Izgleda k’o simbol snage nedostupne.

Trudi su ga časi stvorili u čelik –
O, kako je zoran! O, kako je velik,
I sjajan k’o veče na vrsima jela!…

I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela…

Aleksa Šantić

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*