Marko Kraljević u Azačkoj tamnici

odlomak…

Bože mili! na svem’ tebe vala!
Kakav bješe delibaša Marko!
Kakav li je danas u tamnici,
U tamnici Azačkoj prokletoj!
Tamnica je kuća neobična:
U tamnici voda do koljena,
Od junaka kosti do pojasa;
Tude idu zmije i jakrepi,
Hoće zmije oči da popiju,
A jakrepi lice da nagrde,
Da otpadnu noge do koljena
I junaku ruke do ramena.
Pišti jadan po tamnici Marko,
Pišti Marko, do Boga se čuje,
Gleda Marko Azačkoj čaršiji,
Ne će l’ koga ugledati svoga;
Ni kog svoga, do Boga jednoga,
No ugleda lijepu đevojku,
Milu šćercu kralja od Azaka,
Đevojku je Bogom sestrimio:
„Bogom sestro, kraljeva đevojko!
„Dođi mene tamnici na pendžer.“
Đevojka je za Boga primila,
I za Boga i za brata svoga,
Ona dođe tamnici na pendžer,
Marko njojzi tiho progovara:
„Bogom sestro, kraljeva đevojko!
„Idi babu od Azaka kralju,
„Od mene mu poklon i pozdravlje:
„Kumim njega Bogom istinijem,
„Nek me pusti iz tamnice klete
„A na vjeru i na veresiju
„I na jemca Boga istinoga,
„Da ja idem do Prilipa grada,
„Da donesem za otkupa blago,
„Vjera moja, dvadeset tovara;
„Ako li mi vjerovati ne će,
„Nek me pusti iz tamnice klete,
„Pa neka me u gvožđe okuje,
„Ja ću sitnu knjigu opraviti
„Majci mojoj u Prilipa grada,
„Za otkup će donijeti blago:
„U tamnici živiti ne mogu.“
Kad đevojka r’ječi razumjela,
Ona ode kralju na divana,
Kada babu na divan iziđe,
Pitao je od Azaka kralju:
„Oj boga ti, mila ćeri moja!
„Šta je tebe tamo nestanulo?
„Il’ ti malo svile i kadive,
„Ili zlata, il’ bijela platna?
„Al’ lijepe čohe Paraguna
„I rezane, pa i nerezane?“
Besjedi mu lijepa đevojka:
„O moj babo, od Azaka kralju!
„Svašta dosta u dvoru tvojemu,
„Ništa mene nije nestanulo;
„No evo ti poklon i pozdravlje
„A od sužnja Kraljevića Marka,
„Da ga pustiš iz tamnice, babo,
„A na vjeru i na veresiju
„I na jemca Boga istinoga,
„Dok otide do Prilipa grada,
„Za otkup će donijeti blago,
„Donjeti dvadeset tovara,
„Ako li mu vjerovati ne ćeš,
„Pusti njega t tamnice, babo,
„U željez ga gvožđe okuj teško,
„On će sitnu knjigu opraviti
„Majci svojoj u Prilipa grada,
„Za otkup će donijeti blago.“
Kad to začu od Azaka kralju,
on đevojci pr’jeke r’ječi kaže:
„Kučko jedna, a ne ćeri moja!
„Šnjime si se, kučko, sjaranila!
„A tako mi Boga velikoga!
„Ne ću pustit’ iz tamnice Marka,
„Držaću ga za devet godina,
„Dok mu zmije oči ne popiju,
„A jakrepi ne nagrde lice;
„Dok m’ otpadnu noge do koljena
„I junaku ruke do ramena;
„Kad dopadne take muke Marko,
„Ja ću pustit’ sužnja bez dinara,
„Izaijeću tuc’ka na sokake,
„Neka prosi, nek se ljebom rani.“
Kad đevojka r’ječi razumjela,
Ona ode na tamnicu Marku,
Sve mu kaza, kako kralju kaže.
Kada začu Kraljeviću Marko,
Pišti Marko, do Boga se čuje,
Pa đevojci bio govorio:
„Bogom sestro, kraljeva đevojko!
„Donesi mi divit i hartije,
„Da ja kitim jednu sitnu knjigu,
„Da je pratim u Prilipa k majci,
„Nek prodaje zemlje i gradove,
„Nek prodaje, nek za dušu daje,
„Nek se rani i oda zla brani;
„Vjernoj ljubi, nek se preudaje;
„Miloj seji, da s’ ne kune mnome;
„Mane vođe kosti istrunuše
„U tamnici Azačkoj prokletoj.“
Donese mu divit i hartiju,
Te je sitnu knjigu nakitio,
Ne kiti je, kud je njojzi kaže,
No je kiti preko mora sinjeg,
Preko mora do grada Soluna,
Do Dojčila Bogom pobratima:
„O Dojčilo, Bogom pobratime!
„Teške sam ti muke dopadnuo,
„Teške muke, u Arapske ruke,
„Dopadnuo rogolva i tamnice,
„A proklete Azačke tamnice;
„U tamnici živiti ne mogu,
„Tamnica je kuća neobična;
„Izbavi me, ako Boga znadeš!“
Pa dozivlje sivoga sokola:
„O sokole, pust mi ne ostao!
„Nosi knjigu ka gradu Solunu,
„Ka Dojčilu Bogom pobratimu,
„Nek izbavi mene iz tamnice.“
Uze soko onu sitnu knjigu.
Pa se izvi nebu pod oblake,
Pravo ode ka Solunu gradu
Baš u jutru u svetu neđelju,
Al’ bijaše gospoda Solunska,
Al’ bijaše u bijeloj crkvi
Na jutarnji i na leturđiji,
Pade soko na bijelu crkvu,
Pišti soko, do Boga se čuje,
Poznade ga Dojčilo vojvoda,
Pa išeta iz bijele crkve,
Te on sjede u srebrna stola,
K njemu dođe siv-zelen sokole,
Ispod krila sitnu knjigu pušti.
Uze Dojčil onu sitnu knjigu,
Kad on viđe, što mu knjiga kaže,
Udari se po koljenu rukom,
Nova čoha pršte na koljenu
I od zlata burma na rukama,
Suze roni niz bijelo lice:
„Ala! brate, Kraljeviću Marko!
„Teške ti si muke dopanuo!
„Bez jada se izbaviti ne ćeš.“
Pa on misli, što će i kako će,
Oće mislio, na jedno smislio,
Pa uzimlje boju karaboju,
Bijelo je obojio lice,
Načini se crni Arapine,
Pa izvede dobra konja dora,
Na dobra se dora dohitio,
Pravo ode ka Azaku gradu.
Kad je bio niz polje Azačko,
Teško bio naljutio dora,
Dobar doro na kolače skače,
U prijeko dvanaest aršina,
U dužinu dvadest i četiri,
U visinu tri koplja junačka,

Pesma o Marku Kraljeviću

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*