Perović Batrić

Hvala bogu, čuda velikoga,
što procvilje u selo Banjane:
al’ je zmija al’ bijela vila,
al’ je oraj polomio krila,
ali soko tiće pogubio?
Nit’ je zmija nit’ bijela vila,
nit’ je oraj polomio krila,
niti soko pilad pogubio,
no je Cuca Perović Batriću
u rukama Ćorović Osmana.
Na vjeru ga Osman prevario,
a pa vjeru i na pobratimstvo;
u bijelu kulu Osmanovu
velje mu je muke udario,
velje muke u nevjerne ruke.
Batriću su muke dodijale,
pa Osmana bogom bratimljaše:
„Bogom brate, Ćorović Osmane,
posjeci me sabljom ćemerlijom
ali ubij puškom iz kuburah —
umori me smrću ka junaka,
nemoj mene mukama mučiti!
Ako li me izgubiti nećeš,
meći mene, Ture, na otkupe:
imam na dom sedam milih bratah,
daće za me sedam džeferdarah
i sedmoro tokah sa ramenah,
sedam snahah sedam prijevjesah;
daće Pero, ostareli babo,
daće dobra ispod sebe đoga,
i sa prsih toke ubojite,
i sa sebe zelenu dolamu,
i pedeset konjah i govedi,
i suviše stado svekoliko;
uzajmiće blaga u Latina:
za me će ti teški otkup doći.“
Ali Turčin boga ne poznaje,
no Batrića muči pobratima,
i muke mu više udario,
na muke mu život izvadio.
To se čulo u Zaljuti tvrdoj.
Kad glas čuo Pero za Batrića,
skube bradu, vadi oči crne,
kano, brate, za milijem sinom.
No mu veli Perović Radule:
„Nemoj tako, ostareli babo;
iako je Batrić poginuo,
na dom ti je dosta ostanulo,
ostalo ti jošt sedam sinovah:
ako bude staroga taliha,
Turci će ni platiti Batrića!“
No mu tako govorio Pero:
„Muč, đevojko, a ne mio sine,
a svi sedam da ste poginuli,
da je sablja Batrić ostanuo,
svijeh bi ve Batrić osvetio!“
Radula je ukorio ljuto,
te Radule skupi četu malu
od Zaljuti, sela krvavoga,
te četuje po planini s njome.
Po planini traja ljeto drago,
i siječe po Banjanah Turke,
dok za brata tridest posjekao;
ma sve čeka Ćorović Osmana,
neće li ga dočekat Radule;
dočekat ga ne moga nikako.
Družini se dosadilo bilo,
Radulu je društvo govorilo:
„Arambašo, Perović Radule,
razdrijesmo na noge opanke,
otrkasmo sjajne džeferdare, —
ti si brata osvetio divno,
za njega si tridest izgubio —
vrijeme je doma da idemo.“
No Radule njima govoraše:
„Hajte, braćo, doma da idemo,
no mi osta Ćorović Osmane,
koji mi je brata izgubio:
ta mi rana preboljeti neće
dok ne viđu oči Osmanove!“
U riječi koju govoraše
dade mu se nešto pogledati
od Velimnja uz ravne Banjane:
ali jaše Turčin na halata!
Tek ga viđe, pozna ga Radule,
pa ovako riječ besjedio:
„Blago meni, braćo Crnogorci,
eno krvnik Ćorović Osmane,
koji mi je oči izvadio,
nego hajte da mu zapanemo!“
Pa skočiše te mu zapadoše.
Divno Rade ukrio družinu,
po dva druga oko druma puta
zapadoše u list i u travu,
ukriše se ka i jarebice,
a Radule na drum nasred puta.
Dok evo ti Ćorović Osmana
na halata konja od mejdana.
Radule ga napuštio blizu,
sinu junak iz trave zelene,
za uzdu mu konja dohvatio,
drugom rukom za toke Turčina;
pade Turčin niz konja halata,
divno pozna Perović Radula,
pa Radula bogom bratimljaše:
„Nemoj moju dobru posjeć glavu,
no ti mene vrzi na otkupe:
imam na dom milih devet bratah,
devet bratah, devet Ćorovićah,
laće za me devet džeferdarah,
devetoro tokah sa ramenah,
i još devet konjah pod sedlima;
devet snahah devet prijevjesah;
i stotinu konjah i govedi,
i suviše ovce svekolike,
i u zlatu hiljadu dukatah.“
A veli mu Perović Radule:
„A ne luduj, Ćorović Osmane:
da je mene Batrić na otkupe,
vadio bih u Latine blago
te bih brata otkupio moga;
nema blaga da otkupiš glavu!“
Nožem vrže, posječe mu glavu,
i posječe kera Osmanova, —
dvije pasje zijevaju glave!
Radule se tada osmjehnuo,
pa družini bio besjedio:
„Ajte, braćo, doma da idemo!“
Otolen se četa podignula,
otidoše put Zaljuti tvrde,
pjevajući i puške mećući.
A kad došli u Zaljuti maloj,
Pero mu je babo besjedio:
„Blago meni, moj sine Radule!
Kad si mene osvetio Batra,
ka da si ga sa sobom doveo.“

Epska narodna pesma

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*