Požar srca

I osjećam-
“JA”
za me je malo.
Neko se iz mene uporno otima.

Halo!
Ko govori?
Mama?
Vašeg sina divno boli!
Mama!
Srce mu požar obuzeo.
Recite sestrama,Ljudi i Olji-
ne zna više kud bi se dio.
Svaka riječ,
ma i šala,
koju rigaju usne goruće,
izbacuje se kao prostitutka gola
iz zapaljene javne kuće.

Ljudi njuše-
vonja paljevinom!
Stigli nekakvi.
Blještavi!
Pod kacigama!
Čizmetinama nije moguce!
Recite vatrogascima,
da se nježnije penju na moje srce goruće.

Sam ću.
Bačve suza iz očiju istočiću.
O rebra dajte da se operem.
Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću!
Ljosnuli.
Iz srca nećeš iskočiti!
Na lice što gori
iz pukotine usana
pougljen poljupčić hoće da prokljuje.

Mama!
Pjevati ne mogu.
U crkvici srca pojanje se čuje!

Obgorjela figurice riječi i brojeva
iz lobanje,
kao djeca iz goruće zgrade.

Tako je strah
uhvatiti se za nebo
dizao
goruće ruke “Luzitanije”

Ljudima što drhte
u tišini soba
s pristaništa stooki se odražava sjaj.
Kriku posljednji,-
barem ti jeku
o tome, da gorim, stoljećima daj!

Vladimir Majakovski

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*