Ropstvo Janković Stojana

Kadno Turci Kotar porobiše,
poaraše dvore Jankovića,
zarobiše Smiljanić-Iliju,
zarobiše Janković-Stojana.
U Ilije mlada osta ljuba
mlada ljuba od petnaest dana;
u Stojana mlađa osta ljuba,
mlađa ljuba od neđelje dana.
U Stambol i’ odvedoše Turci,
pokloniše caru čestitome.
Tamo bili za devet godina
i desete za sedam mjeseci,
tamo i’ je care poturčio,
kod sebe im dvore sagradio.
Al’ besjedi Smiljanić Ilija;
„Oj, Stojane, da moj mili brate,
sutra jeste petak, turski svetac,
car će otić’ s Turcima u šetnju,
a carica s bulama u šetnju;
već ti kradi ključe od riznica,
ja ću krasti ključe od arova,
pak da pusta blaga nagrabimo,
da uzmemo dva dobra konjića,
da bježimo u Kotare ravne,
da gledamo roblje nerobljeno,
da ljubimo lice neljubljeno.“
I tu su se braća poslušala.
Kad osvanu petak, turski svetac,
ode care s Turcima u šetnju,
a carica s bulama u šetnju;
Stojan krade ključe od riznica
a Ilija ključe od arova,
nagrabiše nebrojena blaga,
pa uzeše dva dobra konjića,
pobjegoše u Kotare ravne.
Kad su bili blizu do Kotara,
al’ govori Janković Stojane:
„O, Ilija, da moj mili brate,
idi, brate, dvoru bijelome,
a ja idem mome vinogradu,
vinogradu, mome rukosadu,
da pregledam moga rukosada:
ko ga veže, ko li ga zalama,
kome li je dopalo u ruke.“
Od’ Ilija dvoru bijelome,
Stojan ode svome vinogradu.
Nađe majku Janković Stojane,
nađe majku u svome vinogradu;
kosu reže ostarila majka,
kosu reže pa vinograd veže,
a suzama lozicu zaliva
i spominje svog Stojana sina;
„Oj, Stojane, jabuko od zlata!
Majka te je već zaboravila,
snaje Jele zaboravit neću;
snajo Jelo, nenošeno zlato!“
Božio je Janković Sojane:
„Božija pomoć, sirotico stara!
Zar ti nemaš nikoga mlađega
da tebeka vinograd uradi,
već posrćeš stara i nevoljna?“
Ona njemu bolje odgovara:
„Živ mi i zdrav, delijo neznana!
Nemam, rano, nikoga mlađega,
do Stojana jedinoga sina.
Njega jednog zarobiše Turci,
a i njega i Iliju moga,
Stojanova brata stričevića.
Od Ilije mlada osta ljuba,
mlada ljuba od petnaest dana;
mog Stojana mlađa osta ljuba,
mlađa ljuba od nedelje dana.
Moja snaša adamsko koljeno,
čekala ga za devet godina
i deseta za sedam mjeseci
danas mi se mlada preudaje;
ja ne mogo od jada gledati,
već pobego sadu vinogradu.“
Kad je Stojan razumio riječi,
brzo ode dvoru bijelome,
zasta tamo kićene svatove;
ljepo su ga svati dočekali:
kako s konja, taki za trpezu.
Kad se Stojan vina ponapio,
poče Stojan tijo besjediti:
„Braćo moja, kićeni svatovi,
je li testir malo popjevati?“
Govore mu kićani svatovi:
„Jeste testir, delijo neznana!
Jeste testir, a da zašto nije?“
Kliče Stojan tanko glasovito:
„Vila gnjezdo tica lastavica,
vila ga je za devet godina,
a jutros ga poče da razvija;
doleti joj siv-zelen sokole
od stolice cara čestitoga,
pa joj ne da gnjezdo da razvija.“
Tom se svati ništa ne sjećaju,
dosjeti se ljuba Stojanova,
otpusti se od ručna djevera,
brzo ode na gornje čardake
pa doziva seju Stojanovu:
„Zaovice, rođena sestrice!
Eto t’ brata, gospodara moga!“
Kad začula seja Stojanova,
ona strča dolje niz čardake,
triput sovru očima pregleda
dok je bracu lice ugledala;
a kad bracu lice ugledala,
ruke šire, u lice se ljube,
jedno drugo suzama umiva
od radosti i od želje žive.
Al’ govore kićeni svatovi:
Gospodaru, Janković-Stojane,
a sto ćemo mi za naše blago?
Mi smo mlogo istrošili blaga
dok smo tvoju ljubu isprosili.“
Besjedi im Janković Stojane:
„Stan’te, braćo, kićeni svatovi,
dok se malo sestrice nagledam!
Lasno ćemo mi za vaše blago,
lasno ćemo, ako jesmo ljudi.“
Kad se Stojan sestrice nagleda,
ljepo Stojan svate darivao:
kom maramu, kom košulju tanku,
mladoženji rođenu sestricu.
I odoše kićeni svatovi.
Kad uveče o večeri bilo,
ide majka u dvor kukajući,
ona kuka kao kukavica
i spominje svog Stojana sina:
„Oj, Stojane, jabuko od zlata!
Stoju majka, već zaboravila,
snaje Jele zaboravit neću:
snajo Jelo, nenošeno zlato!
Ko će staru dočekati majku?
Ko će pred mene staru išetati?
Ko će staru zapitati majku:
‘Jesi li se umorila, majko?“
Kad začula ljuba Stojanova,
išetala pred dvore bijele,
prima majku na gospodske ruke
i govori svojoj staroj majci:
„Ti ne kukaj, moja stara majko!
Tebe staru ogrijalo sunce:
evo tebi tvog Stojana sina!“
Kad ugleda svog Stojana sina,
mrtva majka na zemljicu pade.
Ljepo Stojan opravi majku,
kako carski valja i trebuje.

Epske narodne pesme

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*