Tri sužnja

Procvilješe tri srpske vojvode
u sužanjstvu paše skadarskoga,
a da zašto, veće ni kroza što,
za harače od lomnijeh Brda,
jer se brdska đeca posilila,
pa ne dadu carevih harača,
a vojvode paša prevario,
na tvrdu ih vjeru domamio,
turio ih na dno u tavnicu.
Jedno bješe Vuksan od Rovaca,
drugo bješe Liješ od Pipera,
treće bješe Selak Vasojević.
Ljuto cvile, jest im za nevolju,
sužanjstvo je njima dodijalo.
Još bjesedi Vuksan od Rovaca:
„Braćo moja, ljubimna družino,
mi hoćemo ovđe izginuti;
šta je kome danas najžalije?“
Veli tako Liješ od Pipera:
„Mene, braćo, jeste najžalije:
skoro sam se junak oženio,
ostade mi u dvoru ljubovca
ni ljubljena, niti milovana,
ni karana, niti sjetovana;
to je mene sada najžalije“.
Veli tako Selak Vasojević:
„Mene, braćo, jeste najžalije:
ostaše mi dvori i timari,
i još pusto nebrojeno blago,
u planini hiljada ovaca;
ostade mi samorana majka
i sestrica bez bratske zakletve,
da kukaju kako kukavice
u mojemu dvoru bijelome“.
Al’ besjedi Vuksan od Rovaca:
„Ala, braćo, rđava junaštva!
I ja imam dvore i timare
i u dvoru ostarilu majku,
vjernu ljubu skoro dovedenu
i sestricu milu neudatu;
al’ toga sad ništa ne žalim,
već ja žalim što ću poginuti,
poginuti danas bez zamjene“.
U riječi koju besjediše,
al’ eto ti od paše dželata
baš na vrata tavnici prokletoj,
pak dozivlje Liješa vojvodu:
„Ko je ovđe Liješ od Pipera
nek izađe pred tavnicu kletu!
Piperi ga na otkup uzeše,
dadoše za njega sve piperske ovce
i još mlogo nebrojeno blago,
i suviše robinju đevojku“.
Prevari se Liješ od Pipera
te iziđe pred tavnicu kletu,
dželat trže sablju ispod skuta,
manu sabljom, os’ječe mu glavu,
pak Liješa za tavnicu baci.
Pak se opet natrag povraćaše,
opet dželat sa tavnica viče
te dozivlje Selaka vojvodu:
„Ko je ovđe Selak Vasojević
nek iziđe pred tavnicu kletu,
došla mu je ostarila majka,
od paše ga uze na otkupe,
dade za njga krave i volove
i bijele ovce i jaganjce,
još suviše nebrojeno blago“.
Prevari se Selak Vasojević
te iziđe pred tavnicu kletu,
dželat trže sablju ispod skuta,
manu sabljom, os’ječe mu glavu,
pak Selaka za tavnicu baci.
Pak se opet natrag povraćaše,
opet dželat sa tavnice viče
te dozivlje Vuksana vojvodu:
„Iziđ’ amo, Vuksan’ od Rovaca!
Rovčani te od paše kupiše,
za te daše dvije boce blaga
sve u sitno žuta mlečanina,
i bijele ovce i jaganjce,
još suviše robinju đevojku“.
Ali Vuksan ljuta guja bješe,
te se Turkom varat ne dad’jaše;
on izlazi pred tavnicu kletu,
pak dželatu bješe govorio:
„Aman, malo, pašini dželate!
Popusti mi moje b’jele ruke
da ja skinem odijelo divno:
c mojih pleća zelenu dolamu,
pod dolamom toke od tri oke,
kojeno su u Mletke kovane,
one vr’jede pet stotin’ dukata,
pod tokama od zlata košulja,
nit’ je tkana, niti je predena,
ni u sitno brdo uvođena,
veće mi je vila poklonila,
ta nemoj je krvlju poganiti!“
Prevari se Ture na košulju,
te Vuksanu popustilo ruke.
Ne šće Vuksan svalčit odijela,
od dželata sablju ugrabio,
njom mu rusu ociječe glavu,
pa pobježe preko Skadra grada.
Dočeka ga trideset Malisora,
odista ga uvatiti ćahu,
al’ se Vuksan vatat ne davaše,
no se manu desno i lijevo,
svijem turske osiječe glave,
pa on tera bjega s glavom bez obzira.
A kad dođe na most na Bojanu,
dočeka ga hodža i kadija,
pa ovako njemu govorahu:
„Ne naprijed, Vuksane vojvoda,
jer si svoju izgubio glavu!“
No besjedi Vuksane vojvoda:
„Čujete l’ me, hodža i kadija,
ako tamo kud naprijed nemam,
ni natrag se nemam kud vratiti“.
Manu sabljom, os’ječe im glave,
obojicu turi u Bojanu,
pa on bjega dalje unapredak.
Đeraju ga pješaci i konjici,
konjici ga malo nazirahu,
a pješci ga ni čut ne mogahu.
Zdrav uteče u Rovce kamene,
on uteče, vesela mu majka,
njemu majka, a mene družina!

Epska narodna pesma

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*