Ženidba Marka Kraljevića

Sjede Marko za večeru s majkom,
Stade mati Marku besjediti:
„O moj sinko, Kraljeviću Marko!
„Već je tvoja ostarjela majka,
„Ne može ti pripravljat’ večere,
„A ne može služit’ mrka vina,
„A ne može lučem svijetliti:
„Oženi se, moj premili sine,
„Da zamjenu stečem za života.“
Veli Marko ostariloj majci:
„Oj Boga mi, moja stara majko!
„Prošao sam devet kraljevina,
„I desetu Tursku carevinu;
„Đe ja nađoh za mene đevojku,
„Onđe nema za te prijatelja:
„Đe ja nađoh za te prijatelja,
„Onđe nema za mene đevojke,
„Osim jednu, moja stara majko,
„A pod dvorom kralja Šišmanina,
„Mati moja, u zemlji Bugarskoj,
„Ja je nađoh na vodi čatrnji,
„Kad je viđeh, moja stara majko!
„Oko mene trava okrenu se.
„Eno, mati, za mene đevojke,
„Eno za te dobra prijatelja;
„Spremi mene tanke brašnjenice,
„Da ja idem prositi đevojku.“
Stara mati jedva dočekala,
Ta ne čeka dok jutro osvane,
Već mu gradi šećerli kolače
Kad u jutru jutro osvanulo,
Spremi Marko sebe i Šarina,
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o sedlu Šarinu,
S drugu stranu topuzinu tešku,
Pa posjede pomamna Šarina,
Ode pravo u zemlju Bugarsku,
B’jelu dvoru kralja Šišmanina.
Daleko ga kralju ugledao,
Malo bliže pred njeg’ išetao:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje;
Sluge vjerne konje privatiše,
Odvedoše u podrume donje,
Kralju Marka na bijelu kulu,
Za gotovu sofru zasjedoše,
Pa stadoše mrko piti vino
A kada se ponapiše vina,
Marko skoči na noge lagane,
Kapu skida. do zemlje se svija,
On u kralja zaprosi đevojku,
Kralj je dade, ne reče riječi.
Dok postavi prsten i jabuku,
I poreza ruho na đevojku.
I dariva svasti i punice,
Dade Marko tri tovara blaga.
Odgodio do mjeseca dana,
Dok otide bijelu Prilipu
I pokupi kićene svatove.
Besjedi mu đevojačka majka:
„O moj zete, od Prilipa Marko!
„Nemoj vodit’ tuđina đevera,
„Već jal’ brata, jali bratučeda:
„Đevojka je odviše lijepa,
„Bojimo se goleme sramote.“
Tu je noćcu prenoćio Marko,
Pa u jutru opremi Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad je bio do Prilipa grada,
Daleko ga mati opazila,
Malo bliže pred njeg’ išetala,
Ruke širi, u lice ga ljubi,
Marko majku u bijelu ruku.
Pita majka Kraljevića Marka:
„O moj sine, Kraljeviću Marko!
„Jesi l’ mene mirno putovao?
„Jesi l’ mene snahu isprosio?
„Mene snahu, sebe vjernu ljubu“
Reče Marko ostariloj majci:
„Jesam, mati, mirno putovao,
„I đevojku sebe isprosio,
„Potrošio tri tovara blaga,
„I kad pođoh dvoru bijelome,
„Reče meni đevojačka majka:
„“O moj zete, Kraljeviću Marko!
„“Nemoj vodit’ tuđina đevera,
„“Već jal’ brata, jali bratučeda:
„“Đevojka je odviše lijepa,
„“Bojimo se goleme sramote.““
„A ja, mati, brata ne imadem,
„Brata nemam, bratučeda nemam.“
Veli njemu ostarila majka:
„O moj sine, od Prilipa Marko!
„Za to nemaj brige nikoliko,
„Već načini jednu sitnu knjigu,
„Te je pošlji duždu od Mletaka,
„Nek ti pođe na kumstvo vjenčano,
„Nek povede pet stotina svata,
„Drugu šalji Zemljiću Stjepanu,
„Da ti bude đever kod đevojke,
„Nek povede svata pet stotina,
„Pa se ne boj nikakve sramote.
Kada Marko razumijo r’ječi,
Onda svoju poslušao majku,
On načini knjige na koljenu,
Jednu šalje duždu Mletačkome,
Drugu pobru Zemljiću Stjepanu
Malo vreme za tim postojalo,
Al’ eto ti dužda od Mletaka,
Sa njim ide pet stotina svata;
Dužde ode na tananu kulu,
A svatovi u polje široko;
Malo za tim, eto i Stjepana,
I on vodi pet stotina svata
Sastaše se na kuli tananoj,
Te se mrka ponapiše vina.
Odatle se svati podigoše,
Otidoše u zemlju Bugarsku,
Pravo dvoru kralja Šišmanina
Lijepo ih kralju dočekao
Vode konje u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri bijela dana,
Počinuše konji i junaci
Kad četvrto jutro osvanulo,
Povikaše kićeni čauši.
„Azurala, kita i svatovi!
„Kratki danci, a dugi konaci,
„Hoće nam se doma zastarati.“
Kralj iznese gospodske darove:
Kom jagluka, kome boščaluka,
Kumu dade od zlata siniju,
A đeveru od zlata košulju
I dade mu konja i đevojku;
Još đeveru kralje govoraše
„Eto tebe konja i đevojke
„Do Markova dvora bijeloga,
„Podaj Marku lijepu đevojku,
„Na čast tebe konjic od mejdana“
Digoše se kićeni svatovi
Putovati uz polje Bugarsko
Đe je sreća, ima i nesreće
Dunu vjetar u polju široku,
Te podiže duvak na đevojci,
Ukaza se lice u đevojke,
Viđe lice dužde od Mletaka,
Od muke ga glava zaboljela,
Jedva čeka, kad će noćca doći
Kad svatovi na konak padoše,
Tad’ pošeta dužde od Mletaka
Do čadora Zemljića Stjepana,
Pa Stjepanu tiho govoraše:
„O đevere, Zemljiću Stjepane!
„Daj ti mene tvoju milu snahu
„Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
„Evo tebe jedna čizma blaga,
„Moj Stjepane, žutijeh dukata“
Veli njemu Zemljiću Stjepane
„Šuti, dužde, okamenio se!
„Palo ti je na um poginuti?“
Povrati se dužde od Mletaka.
Kad su bili na drugom konaku,
Šeta dužde bijelu čadoru,
Pa govori Zemljiću Stjepanu:
„Daj, Stjepane, tvoju milu snahu
„Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
„Evo tebe dvije čizme blaga,
„Moj Stjepane, žutijeh dukata“
Stjepan njemu gorko odgovori:
„Idi, dužde, izgubio glavu!
„Kako će se obljubiti kuma!“
Povrati se dužde pod čadora.
Kad su bili na trećem konaku,
Ide dužde đeveru Stjepanu:
„Daj, đevere, tvoju milu snahu
„Jednu noćcu za vjernu ljubovcu,
„Evo tebe tri čizme dukata.“
Prevari se Zemljiću Stjepane
Na tri čizme žutijeh dukata,
Dade duždu svoju snahu milu.
Uze njemu tri čizme dukata,
A dužd kumu za bijelu ruku,
Odvede je pod čadore svoje,
Pa je kumi tiho besjedio“
„Sjedi dolje, moja mila kumo!
„Da s’ grlimo i da s’ milujemo.“
Veli njemu Bugarka đevojka
„Bolan kume, dužde od Mletaka!
„Pod nam’ će se zemlja provaliti,
„A više nas nebo prolomiti,
„Kako će se kuma milovati?“
Reče riječ dužde od Mletaka
„Oj ne luduj, moja mila kumo!
„Ja sam do sad devet obljubio,
„Kumo moja! kuma krštenijeh,
„A vjenčane dvadest i četiri;
„Ni jednom se zemlja ne provali,
„Nit’ se nebo više nas prolomi;
„Već ti sjedi, da se milujemo.“
A đevojka kumu govoraše:
„A moj kume, dužde od Mletaka!
„Mene stara proklinjala majka,
„Da ne ljubim bradata junak,
„Već junaka mlada golobrada,
„Kao što je Kraljeviću Marko.“
Kad to čuo dužde od Mletaka,
On berbere hitre dobavio,
Jedan mije, drugi bradu brije;
Poklanja se lijepa đevojka,
Kupi bradu, u jagluk zavija.
Pa berbere dužde izgonio,
Svojoj kumi tiho besjedio:
„Sjedi dolje, moja mila kumo.“
A Bugarka njemu besjeđaše:
„A moj kume, dužde od Mletaka!
„Ako čuje Kraljeviću Marko,
„Oboje ćem’ izgubiti glave.“
Veli dužde lijepoj đevojci:
„Sjedi dolje, nemoj ludovati!
„Eno Marka na sredi svatova,
„Đe je bijel čador razapeo,
„Na čadoru jabuka od zlata,
„U jabuci dva kamena draga,
„Te se vidi do polu svatova;
„Već ti sjedi, da se milujemo.“
Reče njemu lijepa đevojka:
„Stani malo, moj predragi kume!
„Dok iziđem pred čadore b’jele,
„Da pogledam nebu pod oblake,
„Il’ je vedro, ili je oblačno.“
Kad iziđe mlada pred čadore,
Viđe čador Kraljevića Marka,
Zaigra se mlada niz svatove,
Kano jelen od godine dana,
Do čadora Kraljevića Marka.
Marko leg’o sanak boraviti,
A đevojka stade više njega,
Roni suze od bijela lica,
Kad se prenu Marko Kraljeviću,
Onda reče Bugarci đevojci:
„Horjatkinjo, Bugarka đevojko!
„Zar ne može mene pričekati
„Dok dođemo do bijela dvora
„I rišćanski zakon savršimo?“
Privati se sablje okovane.
Pokloni se lijepa đevojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
„Gospodaru, Kraljeviću Marko!
„Ja nijesam roda horjatskoga,
„Već jednoga roda gospodskoga,
„Ti sa sobom vodiš horjatine:
„Horjatina kuma i đevera;
„Prodade me Zemljiću Stjepane
„Duždu kumu za tri čizme blaga;
„Ako mi se, Marko, ne vjeruješ,
„Evo brade dužda od Mletaka.“
Pa prosipa bradu iz jagluka.
Kada viđe Kraljeviću Marko,
On đevojci bješe govorio:
„Sjedi dolje, lijepa đevojko,
„U jutru će potražiti Marko.“
Pa on leže sanak boraviti.
Kada svanu i ogranu sunce,
Usta Marko na noge lagane,
I prigrnu ćurak naopako,
A u ruku topuzinu tešku,
Ode pravo kumu i đeveru,
Te on njima dobro jutro daje:
„Dobro jutro, kume i đevere!
„Oj đevere! kamo tvoja snaša?
„A ti kume! kamo tvoja kuma?“
Šuti đever, ništa ne govori,
Progovori dužde od Mletaka:
„O moj kume, Kraljeviću Marko!
„Sad su ljudi svakojake ćudi,
„Sad se nije ni našalit’ s mirom.“
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Zla ti šala, dužde od Mletaka!
„Nije šala obrijana brada!
„Kamo tebe brada jučeranja?“
Još mu ćaše dužde govoriti,
Al’ ne dade Kraljeviću Marko.
Manu sabljom, otkide mu glavu.
Pobježe mu Zemljiću Stjepane,
Stiže njega Kraljeviću Marko,
I njega je sabljom udario,
Od jednoga dvojicu ogradi.
Pa se vrati natrag do čadora,
Te opremi sebe i Šarina.
Podiže se kita i svatovi,
Zdrav’ odoše bijelu Prilipu.

Pesme o Marku Kraljeviću

 

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*