Ban Milutin i Duka Hercegovac

Često knjige zemlju prehođahu,
ni ko znade kuda, ni otkud su.
Knjige idu od Prizrena grada,
od srpskoga silna car-Stevana,
na Požegu banu Milutinu;
‘vako care banu govoraše:
„Slugo moja, bane Milutine,
opremi se u bijelu dvoru,
povedi mi trideset delija
od tvojega ravna Dragačeva,
hajde s njima ka Prizrenu gradu,
jer hoćemo, bane, vojevati
nadaleko, u zemlju Bugarsku,
na Mijajla, kralja bugarskoga;
tamo ćemo, bane, začamati,
no se spremi za tri godinice!”
Dođe knjiga u Požegu ravnu
na koljeno banu Milutinu.
Kada bane knjigu proučio,
ud’riše mu suze od očiju.
A gleda ga ljuba Ikonija,
pa mu tiho mlada govorila:
„Gospodaru, bane Milutine,
otkud knjiga, od koga li grada ?
Što l’ je učiš, a suze proljevaš?
Veli njojzi bane Milutine:
„Ču l’ me, dušo; ljubo Ikonija,
ova j’ knjiga od Prizrena grada,
od našega silna car-Stevana;
car me zove na njegovu vojsku
nadaleko, u zemlju Bugarsku,
na Mijajla, kralja bugarskoga,
kaže, ljubo, za tri godinice
da će biti boja s Bugarima.
No ču li me, ljubo Ikonija,
gledaj mene prebijele dvore,
nemoj moje dvore opustiti;
pazi mene dva nejaka sina,
udomi mi sestricu Jelicu
u lijepu varoš Đakovicu;
kopaj mene devet vinograda
u Banjici i u Atenici,
u Loznici i u Pakovraću:
a čuvaj mi devet vodenica
niz Bjelicu i niz Moravicu;
gledaj našu slavnu zadužbinu
pod Banicom ‘crkvu Ježevicu;
čekaj mene za tri godinice,
dok se vratim iz zemlje Bugarske.”
A kad bane ljubi naručio,
opremi se na carevu vojsku,
on povede trideset delija,
ode pravo uz vodu Moravu,
dokle s’ primi lomna Vlaha Starog,
a odatle u Sjenicu ravnu,
od Sjence u polje Kosovo,
od Kosova uz Šaru planinu,
dokle dođe u Prizrena grada.
Ali care vojsku podigao
i pošao niz vodu Bistricu.
Sustiže ga bane Milutine
na onome Golešu planini;
tu se bane s carem sastanuo
i za lako zdravlje upitao
i sretna mu puta čestitao.
A veli mu silan car Stevane:
„Slugo moja, Milutine bane,
ako mene Bog i sreća dade
te dobijem kralja Bugarina,
hoću tebe, slugo, pokloniti
u državu zemlju Bosnu slavnu,
da banuješ i da gospoduješ,
Milutine, za života tvoga”.
Pa s’ otale vojska okrenula,
niz Srbiju ka zemlji Bugarskoj.
Kad dođoše u zemlju Bugarsku,
dočeka ih kralju Mijailo
ukraj Laba, ukraj vode ladne.
Tu se kralje s carem udario,
bili su se tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
loša kralju sreća preskočila,
te se kralje s carem susretnuo,
no ga dobro Stevo dočekao,
na dobru ga konju poćerao,
sustiže ga u po polja ravna,
sabljom manu odsječe mu glavu,
porobi mu silovitu vojsku,
a on sjede u zemlju Bugarsku,
i umiri zemlju Bugariju.
No zadugo care začamao,
kažu, brate, za tri godinice,
začamao u zemlji Bugarskoj,
i sa šnjime bane Milutine.
No da vidiš mlade banovice!
Tu ne prođe ni godina dana,
ona bana s vojske ne čekaše:
batali mu prebijele dvore,
opusti mu devet vinograda,
rasprodade devet vodenica,
poruši mu crkvu Ježevicu,
ne udade sestricu Jelicu,
ne pazi mu dva nejaka sina, —
nego piše list knjige bijele,
te je šilje u Hercegovinu,
na koljeno Duki Hercegovcu:
„Ču li mene, Duka Hercegovče,
ti pokupi kićene svatove,
s njima hajde u Požegu ravnu
a mojemu dvoru bijelome
te me uzmi za vijernu ljubu,
jer sam mlada danas ostanula,
ta banica mlada, udovica,
a bane je mene poginuo
vojujući u zemlji Bugarskoj;
no se nemoj, Duka, zatrajati,
jer me prose mlogn prosioci.”
Nabrzo mu knjigu opravila.
A kad Duki sitna knjiga dođe,
te on viđe što mu knjiga kaže,
on ne kupi kićenijeh svata,
već se spremi na bijeloj kuli,
udri na se dibu i kadivu,
pa se skide niz bijelu kulu,
ode pravo u donje podrume,
te opremi debela kulaša,
pa se njemu na ramena baci,
ode pravo preko Bosne slavne
dokle stiže Drini valovitoj,
zdravo Drinu vodu prebrodio,
a maši se lomna Vlaha Starog,
dokle dođe do Užica grada,
pa se spusti u Požegu ravnu
ka banovu dvoru bijelome,
pred dvorom mu odsjede kulaša,
a srete ga gospođa banica,
ruke šire, u lica se ljube,
uzeše se za bijele ruke,
otidoše na tanke čardake,
ugosti ga gospođa banica
sa šećerli kavom i rakijom,
pa doziva svoje vjerne sluge,
ovako im mlada govorila:
„Čujete l’ me, moje vjerne sluge,
pazite mi moga gospodara,
gospodara, Duku Hercegovca,
bolje nego starog Milutina!”
Tako stade za petnaest dana,
dok se spremi mlada banovica,
pa pokupi sve banovo blago,
odnese mu svijetlo oružje,
odvede mu dva konja viteza,
zarobi mu dva nejaka sina
i sa šnjima sestricu Jelicu,
ode s Dukom u Hercegovinu.
Tako bilo, zadugo ne bilo,
glas otide od usta do usta,
dokle začu bane Milutine,
a on skoči na noge lagane,
ode pravo caru čestitome,
na jutru mu nazva dobro jutro,
a bolje mu care privatio:
„Dobro dođe, bane Milutine!
Što si, bane, tako uranio ?
A što li si, sine, neveseo?”
Poklanja se bane do zemljice,
ljubi caru ruku i koljeno,
pa mu ode smjerno govoriti:
„Gospodaru, silan car-Stevane,
evo ima četiri godine,
kako s tobom, care, vojujemo
po Bugarskoj, po zemlji prokletoj,
a moje sam dvore ostavio
i banicu ljubu Ikoniju,
pa sad čujem da se preudala,
i b’jele mi dvore poharala
sa nekakim Dukom Hercegovcem,
dva mi mlada zarobila sina
i Jelicu moju milu seju,
sve odveo u Hercegovinu,
moje b’jele dvore batalio;
ostalo mi devet vinograda
nerezani i neokopani,
ne melje mi devet vodenica,
no ih kuja svijeh rasprodala,
porušila moju zadužbinu,
ta lijepu crkvu Ježevicu;
no ti s’ molim, mili gospodaru,
pusti mene do bijela dvora,
da obiđem prebijele dvore,
da povratim moje mlogo blago
a i moja dva nejaka sina
i sestricu Jelicu đevojku;
da s’ osvetim Dukn zulumćaru,
da mu vratim žalost za sramotu.”
Kad je care bana saslušao,
onda njemu ‘vako govorio:
„Priustav’ se, bane Milutine,
da ti dadem sićana vermana,
što sam tebe, bane, poklonio
zemlju Bosnu u tvoju državu!”
Kad je bane cara saslušao, ,
prikloni se do zelene trave,
poljubi ga u skut i u ruku,
pa pričeka tri bijela dana.
Kad četvrto jutro osvanulo,
car mu dade sićana vermana
pa s’ otale bane podigao,
ode pravo kroz zemlju Bugarsku,
dokle dođe do Kruševca grada,
a otale uz vodu Moravu,
dokle bane dođe pod Jelicu,
pod Jelicu, u selo Banjicu,
te ogleda svoje vinograde;
pa se vati ravna Dragačeva,
stiže bane pitomoj Požezi
a svojemu dvoru bijelome;
al’ mu b’jeli dvori potavnili,
polupani srčali pendžeri,
obaljeni visoki čardaci,
oburvati duboki podrumi,
porušena mermerli avlija,
obaljena demirli kapija;
u dvoru mu nigđe nikog nema,
osim bolan sluga Milovane;
pita njega bane Milutine:
„O Boga ti, moja vjerna slugo,
ko pohara moje b’jele dvore ?
Ko l’ odvede dva nejaka sina
i Jelicu moju milu seju ?
Ko l’ pokupi iz riznice blago ?
Ko l’ odvede konje iz arova ?
Ko l’ odnese svijetlo oružje
i odvede ljubu Ikoniju ?”
Veli njemu sluga Milovane:
„Gospodaru, Milutine bane,
sve ti, bane, ljuba poharala
sa kurvićem Dukom Hercegovcem;
sve odnese u Hercegovinu,
da se slavi Duka, zulumćaru
na sramotu tebe i tvojima.
A kad bane slugu saslušao,
on se maši rukom u džepove,
dade njemu dvanaest dukata:
„Naj to tebe, slugo Milovane,
te se rani i oda zla brani,
dok se vratim iz Hercegovine.”
Pa okrenu pomamna đogina,
ode pravo preko Vlaha Starog
doke stiže u Hercegovinu
b’jeloj kuli Duke Hercegovca;
ali Duke doma ne bijaše,
no otišb ka Trojici crkvi
i odveo ljubu Ikoniju;
u dvoru mu nikog ne bijaše,
do banova dva nejaka sina,
goli, bosi stoje u avliji
i meću se kamena s ramena,
pa govori mlađi starijemu:
„Udri, brate, ako bolje možeš!”
A stariji mlađem govorio:
„Kako ću ti, brate, odbaciti,
-kad se nisam vinom pričestio
ni bijelim ljebom naranio,
otkako sam baba izgubio?”
Kad to čuo bane Milutine,

уд'рише му сузе од очију,

ugna đoga u mermer-avliju,
opazi ga dvoje đece ludo,
pa pobježe u bijele dvore,
te kazuju svojoj miloj tetki:
„Teto naša, Jelice đevojko,
neko dođe u mermer-avliju, ju,
i onjaše đoga babovoga.”
A kad čula Jelica đevojka,
te iziđe pred bijele dvore,
odmah przna svoga mila brata,
pa mu pade mlada oko vrata,
roni suze niz bijelo lice;
a tješi je bane Milutine:
„Nemoj, sestro, više tugovati!
Ta dosta si mlada tugovala,
u rukama Duke zulumćara.”
Te s’ đevojka malo utješila,
dovede mu dva nejaka sina,
ode bane đecu milovati,
a Jelici tiho govoriti:
„Otvori mi prebijelu kulu!”
Al’ mu sestra tiho odgovara:
„Kučka jedna, a ne snaha moja,
od kule je ključe odnijela,
i otišla s Dukom zulumćarom
ka Trojici prebijeloj crkvi!”
Kad je bane sestru saslušao,
on podviknu trideset delija,
te na kuli obiše kapiju.
Ban se penje na bijelu kulu
te otvora popete sepete,
nađe bane đečine haljine:
od kadive zelene dolame,
i nađe im tanke preobuke,
on obuče dva nejaka sina
i Jelicu svoju milu seju,
pa on obi Dukine podrume,
napoji ih vinom crvenijem,
a narani ljebom bijelijem,
pa ih posla u mermer-avliju,
da s’ igraju mladi po avliji,
a on sakri konje u podrume,
a delije na bijelu kulu;
ode gledat sa bijele kule
šta mu đeca po avliji rade,
i šta će im Duka učinnti
kada s ljubom u avliju dođe.
Malo bilo, zadugo ne bilo,
al’ eto ti Duke Hercegovca
sa njegovom ljubom Ikonijom;
kako viđe dva banova sina,
on potrže pletenu kandžiju,
ode ćerat đecu po avliji.
Ali skoči bane sa čardaka,
viknu bane trideset delija,
opkoliše Duku zulumćara,
šćahu njega živa uvatiti;
no se ne da Duka uvatiti,
trže sablju u desnicu ruku,
dvije banu pogubio sluge.
Kad to vnđe bane Milutine,
on udari Duku zulumćara
sa svojijem pernim buzdovanom,
udari ga u čelo junačko,
Duka pade u zelenu travu,
Duka pade, a bane dopade,
koliko mu krvi žedan bješe,
sabljom manu, ods’ječe mu glavu.
To kad viđe ljuba Ikonija,
stade bjegat mlada niz avliju.
Ne dadoše dva banova snna,
veće odmah kuju uvatiše,
u ruke je banu dodadoše.
Bane viknu na svoje delije,
donesoše b’jelu krpu platna,
zališe je lojem i katranom,
pa uviše kuju Ikoniju
savrh glave do zelene trave,
pa on sjede piti rujno vino,
a njoj rusu kosu zapališe.
Kad dogore dolje do očiju,
ona s’ moli banu Mnlutinu:
„Gospodaru, bane Milutnne,
ne daj, bane, tvoje oči čarne,
dosta si ih puta poljubio!”
Aln veli bane Milutine:
„Dok ljubio, dotle i branio,
sad nek brani Duka zulumćaru!”
Kad dogore do bijelih dojki,
ona zove dva nejaka sina:
„Đeco moja, ako Boga znate,
vi ne dajte dvije b’jele dojke,
dosta su vas ml’jekom zadojile
i ludijeh dosad odranile!”
Ali veli dvoje đece ludo:
„Jesu, majko, al’ je skupo stalo
ta dvoreći Duku zulumćara
goli, bosi za tri godinice!”
Tako zgore kučka Ikonija
savrh glave do zelene trave.
Bane skoči od zemlje na noge,
te Dukinu poharao kulu,
odnese mu blago i oružje,
i odvede konje i sokole,
zapali mu prebijele dvore,
pa otide novoj banovini,
štono mu je care poklonno
vojujući po zemlji Bugarskoj;
namjesti se bane Milutine
u Maglaja, bijeloga grada.
Tu mu dođe zemlja Bosna slavna
V od Bosne tridest kapetana,
te se mladi banu pokloniše.
Ban udade sestricu Jelicu
u pitomu varoš Đakovicu
za sokola Brđanina Pavla,
a oženi dva nejaka sina
spreko mora otud od Latina:
steče bane mloge prijatelje.
Bog mu dao sa životom zdravlje!
Nama, braćo, na sretno veselje!
To velimo da se veselimo,
ne bi li nas i Bog veselio!

Pretkosovski ciklus

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*