Kofer pun sjećanja na nas

Maid Čorbić

One noći kada si rekla da od mene ti odlaziš,
Čekao sam te na starom peronu, mokar od kiše,
Za tebe je sve jednostavno ovo bilo previše,
Nisi htjela čak ni da se sa mnom ti pozdraviš.

U koferu si spakovala sve naše stvorene uspomene,
Jedna na drugu sasvim uredno složene,
I dalje ne mogu da shvatim tvoje hladne promjene,
Volio bih da su moje oči sada hrabro sklopljene.

Izgledala si božanstvena još u ovim crnim očima,
Tvoje riječi sam govorio čak u čudnim slogovima,
Da odustanem od tebe nije baš najbolja opcija,
Ali mislim da je svemu kriva naša razlika godina.

Za našom budućnošću i dalje mnogo čeznem,
Kajem se za svoje sramno počinjene greške,
Iako mislim da život ponekada baš i nije fer,
Poželim da sada imam sve što me veže za tebe.

Tmurno je nebo iznad nas, kiša nas k sebi doziva,
Crni oblak i sunce koje se promolilo ga pokriva,
Na tom mjestu od tuge sada moja duša počiva,
Koja i dalje je kao trn ruže ranjiva i upadljiva.

Kofer pun sjećanja i dalje stoji još na peronu,
Dok sam sjedio sam po hladnome betonu,
Gledao ljude kako se redaju u vagonu,
A posljednji pozdrav ide za djevojku nezgodnu.

Maid Čorbić

1

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*