Prošarani borovim iglicama u tihu, skladnu zimsku idilu
Čakre nam se postepeno pokreću, ostavljajući traga u rezonu duše
Pore nam otvaraju vrlo polako, ali sa stoprocentnom sigurnošću
Melanholija nam se otvara kao široka lepeza vješto
Sa sfernim slikama kičastih dimenzija i oblika raznih
Krećemo se do raznih vrata s laganim batom
Kuca nam iza druge strane pak dobrota ili nevolja
Ali nikada nećemo saznati ako ih ne otvorimo
I preovladavamo svoj strah koji nam se vodi još
Iz najranijeg djetinjstva
Naše memorije postepeno padaju u hladnu vodu
Jer ne možemo da pređemo preko nekih stvari lako
A mnogima se čini da je to toliko jednostavno
Pa ako jeste, zašto onda govorimo o hrabrosti
Kada je niko na svijetu sa optimizmom nema?
I to čak u toliko velikoj mjeri?
Slikar svoje emocije polako ali sigurno prenosi
Na svoj vješti papir, pridonoseći boje razne
Koje donose toplo-hladno; a nama kao laicima
Ostavljaju uvijek prostor da se pitamo u svemu tome
Na koliko godina će da ova slika bude tako vrijedna?
Cilindrično i prekorno gledamo greške stravične
Što svijet čini svjesno i bez imalo sažaljenja
Oni više ne mogu da zaustave tendenciju mauzolejstva
Koji donosi nagli priraštaj novih predmeta skupocjenosti
Klizimo po svim tačkama životnosti epohe
Nismo rođeni da idemo u oproštaj bilo kakav
Jer mi znamo samo da lažemo jedni druge
I to toliko da sebe ubjeđujemo u suhoparnu istinu
Toliko žalosno, da žalosnije ne može postati!?
Po sjećanjima tragamo za novom budućnošću
Ni mi nismo tolike cjepidlake u jednu ruku
Jer ako pogledamo, ljudi su postali mnogo pametniji
I znaju da nekome ne treba davati stotinu prilika
Jer onaj koji kaže da nikada više neće greške činiti
Taj laže zapravo, i to tako jasno kao dan!
Mauzolej sjećanja je samo karta otvorenog uma
Kojeg čovjeka tjera da na neke stvari gleda s oprezom
Vrijeme je da bude prije svega bude ono što jeste
I da vjeruje uvijek, ali uvijek samo sebi
Ljudi će pričati sve i svašta, zime će trajati
Ali nikada neće biti godina ista kao prethodna!
Ostavite komentar