Ep o istinitim i autobiografskim događajima koji su se desili u Orlane 1998. i 1999. godine. Ovo je, samo, jedan mali deo od svih događaja koji su se desili, ali sam obuhvatio sve najbitnije. Lica su istinita i reči su istinite, samo uklopljene u celinu.
Velikijeg dela srpskijeg glavaša
Velikijeg dela i velike misli
Od Kosova do današnjeg dana
Podeliše zemlju na nekoliko dela
Zarad slavlja i zarad bogatstva
Velikaši razdrobiše carstvo
I nesloga udari u Srpstvo
I prokleta kosovska večera
Što uvuče sumnju međ junake
Pomoz, Bože, da se Srbi slože
Povedoše vojsku na Kosovo
Izabraše carstvije nebesko
A na ovozemaljsko niko ne pomisli
Zalud bilo srpski velikaši
Zalud bilo svekoliko carstvo
Zalud bilo, zalud grad gradilo
Grad gradilo Skadar na Bojani
Kolko gradi, tolko vila sruši
Prizren beše prestonica slavna
Kakve slave i kakve počasti
Sveti Arhangeli i Stara Patrijaršija
Gračanica i Visoki Dečani
Sad ih tuđin čuva od propasti
Obiliću srpski sine slavni
Ti si svoju slavu zaslužio
Čast i obraz srpsku osvetlio
Zalud glavu dade na Kosovo
Al’ tebe slave tvoja pokolenja
A ti Vuče Brankoviću, izdaico srpska
Što izdade Srbe na Kosovo
Ili spasi što se spasti može
I ostavi znamen za budućnost
Da ne ostanu deca siročadi
Da ostavi roda i poroda
Da se nađe neko na pomoći
Da još bije srce u junaka
U vremenu ovom burnom
Treba znati gde nam je granica
Dal’ uzalud izgubiti vojsku
Il’ ostavit zalog za pokolenje
Čarnojeviću srpska glavo mudra
Ti povede narod sa Kosova
U rasejanju sve do Rusije Carske
Da stvorite noviju Srbiju
Al’ niti stvori, niti sreću nađe
Već se tamo svukud pogubiste
Srpsko ime svoje izgubiste
Ne ostade ništa od svekolikog srpstva
Svoju zemlju pustom ostaviste
Šta će kome zemlja bez naroda
Ko orati a ko žnjeti klasje
Ko kositi a ko vodu nositi
Sirotice i dečica sitna
Prazan prostor Turci naseliše
Šiptarima zemlju pokloniše
Pa sad više ne znaš šta činiti
Dal’ gumicom sve to izbrisati
Više strada ljudi preko Albanije
No što je u ratu moglo izginuti
O kukavni srpski stradalniče
Uvek ideš na pogrešnu stranu
Kako misliš narod sačuvati
Ne daj, Bože, da se Srbi slože
Podeliše Srbe na dve strane
Ratovaše jedni protiv drugih
Ko će znati koja strana prava
Pogaziše svoju istiriju
I dadoše veru za večeru
Udariše po srijedi srpstva
Uvuklo se zlo među Srbe
Satriješe iskonsko srpstvo
Mnogo li će vode rijekom proteći
Dok se jadni Srbi ne dosete
I
Leto 1998 godina. Na poslu. U Podujevu demonstracije. Naiđe Ramo,..
,,Ramo, kako kroz grad proći
Kako proći do Orlana doći
Demonstranti su ulice preplavili
Ne može se proći bez velikog jada”
,,Zorane, bez brige. Ideš samnom
Ako mene ubiju, onda ne mogu ništa
Dok mogu da te branim, bezbedan si”
Beše Ramo čovek kakvih malo ima
Kakvog majka jednom rađa
Brat za brata jedino bi mogo učiniti
Čovek se meri po delima i poštenju
A ne po neljudskom i bezčašću
Kad iz čoveka izvire poštenje
Ne pita ga ni za veru, ni poreklo
Zalud klanja kad je u nečovještvu
Zalud moli kad je u nevjerstvu
Čini dobro da se dobrim vrati
To je zavet mnogo stari
I prođosmo bez većih problema
Iznad puteva rovovi iskopani
Kidnapovanja, skoro, svakog dana
Jasno beše svakom rodu srpskom
Nevolja se neka sprema
Rat je svima u potsvesti
Rat se svima u skute uvuko
II
Orlane. Tu bijahu Grga i Radoš. Oni su već bili u rezervi policije. Zvali su me Đorđe
,,Hajde, Đorđe, da budeš sa nama
Nije, više, bezbedno putovati
Dosta puta, sad je nesigurno”
Radoše, nisam ti ja za to
Kako umetnik može biti policajac
Umetnik i poeta, to je ludost prava
Čini mi se posve nespojivo”
III
I tako, Đorđe, u trenutku donese razumnu odluku
Januar je snijeg obelio
Obelio i goru prekrio
Sad je vreme u lov ići
U lov ići i divljač loviti
Đorđe, Grga i Radoš Vučelić
Jedno jutro rano uraniše
Preko brda snijeg pregaziše
Odmakoše daleko od sela
Na šiptarsku stražu naiđoše
Radoš poče s njima da se dovikuje
On šiptarski dobro znaše
Javljaju se oni al’ oprezno
Kao da su nešto posumnjali
Tada Đorđe oprezno primeti
,,Hajde, Radoše, da se mi vratimo
Da nas ovo ne bi na zlo navuklo
Pa nas, možda, budu prepoznali
Jer u slučaju velikoga jada
Tad nam pomoć ne bi mogla stići
Daleko smo od sela odmakli”
Vratismo se brže bolje nazad
Više nismo daleko zalazili
Šiptari su goru zauzeli
IV
24. marta 1999. godine, počelo bombardovanje Srbije i Crne Gore
Bože, dragi, šta se ovo desi
Dali grmi, dal’ se zemlja trese
Devetnaest strašnih sila krenu
Da podele malenu Srbiju
Da nam otmu Kosovo i Metohiju
I da od Srbije naprave prćiju
Avioni bombarduju i tuku
Granate padaju na sve strane
Tomahavci strah u kosti uteruju
Gde pobeći od te sile strašne
Kroz Orlane prolaze kolone
Izbeglice od svukud pristižu
Ko duhovi prljavi i poderani
Poljskim putevima i kroz šumu
Svi se u istom pravcu kreću
Policija redom zaustavlja
Ogrizli u otimačini i pljački
Otimlju što se oteti može
Bogate se na tuđoj nesreći
Nekad beše uniforma ponos
Da se može časno nositi
Zlo je došlo, vrijeme naopako
Što to rade pogani izrodi
Zar se tako za Kosovo bori
Budala ima na sve strane
Hvale Boga a s đavolom rade
Što se više grabe otimati
Sve ih više želja za tim vuče
Pa ne znaju mere ni granice
Ali onaj ko đavola traži
Neće mnogo proći, pa će ga i naći
V
Đorđe, Grga i Radoš odoše da ih mole da to ne rade. Ali avaj,..
Đorđe prvi započe besedu
,,Hajde, Radoše, da zasedamo
Da vidimo šta nam je činiti
Samo će nam neko zlo doneti
Da zaratimo sa sopstvenim selom
Da ne možemo selom proći
Da strepimo od svakog grmena”
Što rekosmo to se obistini
Baš na petak, na pijačni dan
Preko jezera skupiše se Arnauti
I pozvaše svoju vojsku u pomoć
Namamiše policiju podno Goleša
Zapucaše iz svakog šumarka
Svuda puške, samo, odjekuju
Bože, dragi, šta smo kome krivi
Poslaše nam nečastive ljude
Nađosmo se u nebranom grožđu
Da branimo što se branit neda
Tad povika Radoš Vučeliću
,,Beži, Đorđe, u zaklon da idemo
Napadaju sa svakijeg strana
Treba branit ono što je naše
Da se brani srpska čast i obraz”
A šta branit niko ne zna
Napraviše zlo i nesreću
Krv je pala, nazad nema
Boj ne bije svijetlo oružje
No boj bije srce u junaka
Al’ ta vremena su davno prošla
Svi junaci nikom ponikoše
Sad junaka na oružje nema
Na oružje niko junak nije
Budale se prse i junače
A od paničara vajde nema
Nešto malo je razumnih što se plaše
Junaštvo je po rečju i delima
Oni što bijahu najveće kavgadžije
I rat sa Arnautima zagovaraše
Da su mogli u miša bi se pretvorili
Sakriše se i prvi pobegoše
Sad pravedni zbog njih da krvare
Panika je unapred bitka izgubljena
Trebalo je razbistriti glave
Neki, jadni, po podu popadaše
,,Pomoć, pomoć,” neko viče
Izgubljeni, ne znaju šta rade
Konačno se javiše sa centrale
,,Nema pomoći do sutra
Branite se kako umijete i znate”
Trebalo je izdržati do sutra
Preko jezera rafali odjekuju
Noćca crna polako pritiska
I hladnoća sve više steže
Strah obuzima i telo drhti
Kako sabrati se i sačuvati
Kad ujutru dan osvanu
Imalo se šta i videti
Ispred zgrade šuma isečena
Žrtve behu na obadve strane
Pomoć stiže tek u podne
Kad oružje utihnu i sve prođe
VI
Rat je zlo veliko
Rat je pustoš i nesreća
Nekad vatra sama od sebe plane
Nekad neko s namerom potpali
Ko će ludi oganj zauzdati
Bez muke se vatra ne ugasi
Bez muke se rat ne zaustavi
Razumni ljudi izvuku pouke
Budale srljaju još dalje
Kad bi se budalama verovalo
Kud bi nas ovaj svet odveo
Ali da budala nije među nama
Kako bismo dobro razaznali
VII
Kad se sve stiša i prođe, Đorđe, Grga i Radoš rešili da obiđu selo
,,Evo naših junaka, naših spasioca”
Vriska, cika na sve strane
Dočekaše nas kao prave junake
,,Kakvi junaci, ako Boga znate
Junaštvo je nama nepoznato
Od straha se još uvijek tresem”
Podviknu Đorđe da sve smiri
Kakve sreće i kakve radosti
Zalivasmo sve to uz rakiju
VIII
Vremena su mutna i neizvesna
I ne zna se šta će biti
Skupismo se da razborito sagledamo
Da vidimo šta nam je činiti
Žandarmerija redom čisti sela
Do Batlave već su stigli
Svako mesto po nedelju dana
Davaše im vreme da izbegnu
Šiptari iz Orlana su znali
Spremali se i polako odlazili
Naim i Raif dva brata rođena
Behu srpskoj strani naklonjeni
Kad igrahu fudbal Srbi i Šiptari
Naim uvek bira srpsku stranu
A on beše jedan od najboljih
Tad su znali da će pobediti
Danas dođe sa nekoliko komšija
Da pitaju šta treba činiti
Dal’ da beže ili da čekaju
Teško beše savet i pametnom dati
A kamoli znati šta činiti
,,Kako bude nama, biće i vama”
Obećasmo da ih zaštitimo
Sva je sreća da nas nisu poslušali
Već odoše u kolonu sa svojima
Žandarmerija kroz Orlane prođe
I beše se malo primirilo
Al’ naiđe vojska sa okolnih brda
Prvo njihove kuće zapališe
Crni dim je oblak nadvisio
I oblak je sunce zaklonio
Svi po nešto, sve vatra izgore
Sve izgore, ništa ne ostade
Ne ostade ništa do pepela
Plamen rata sve je zahvatio
Gde vojnička čizma prođe
Samo pustoš za sobom ostavlja
IX
Mili Bože čuda velikoga
Kad se sleže na Kosovo vojska
Al’ to ne beše vojska pobednička
Što se bori za svetu slobodu
Već to behu otpadnici srpstva
Što brukaju časno ime srpsko
Strašno beše gledat šta se radi
Pljačkaju i pale sve pred sobom
Zapališe sirotinjske kuće
Otimljahu što oteti mogu
,,Stante vojsko, to su dobri ljudi”
Hrabro izađe pred njih Đorđe
Kako Šiptar može biti dobar
I vi ste svi isti kao oni
I vas bi trebalo ko njih pobiti”
Daj, Bože, da se Srbi slože
Nit je bilo, niti može biti
Nema više čojstva, ni junaštva
Već oružje umesto njih zbori
Uperiše u nas puške
Srbin na Srbina, brat na brata svoga
Kao krvnik na krvnika
Đorđu, kao najvećem neprijatelju
Prisloniše pušku na leđa
Teraše ga tako po ulici
Viđu junaka na jednog umetnika
Držaše ga tako pola dana
I pustiše kad im dosadilo
Strah je bila sve nas obuzela
Još se tresem šta je moglo biti
Trebalo je biti trezne glave
I sačuvati se od zle pošasti
X
Skupismo se opet na besedu
Tad govori Radoš Vučeliću
,,Hajde, Đorđe, da se okupljamo
Da vidimo šta nam je činiti
Neka bude šta mora biti
Nek govori svijetlo oružje
Jer ovako više neće ići”
I rešismo da ih dočekamo
Kako dolikuje i kako zaslužuju
Kad ujutru novi dan osvanu
Svi naoružani i spremni
Zauzesmo svako svoje mesto
Sreća naša, pa ne dođoše
Takvu ljagu ne bi mogli sprati
Da se priča dok je vjek vjekova
Udario brat na brata svoga
Pobiše se Srbi među sobom
Hvala Bogu, prođe sve bez jada
Deo vojske ode dalje od Orlana
XI
Bože, dragi, koji si na nebesima
I sve posmatraš sa tvojijeh visina
I upravljaš svime i svačime
Zvijezdama, kao i na zemlji
Provedri nam pute i vidike
I proćeraj tmurne oblake
Da ne mislimo što ne smijemo misliti
Da ne činimo što ne smijemo činiti
Ukloni nam posla đavolova
I smućene radnje naopake
Zloga gosta nikad ne poželi
Vrag donese Željka i Gorana
Viđu vraga, čudna dogovora
Da sa Arnautima sklapaju poslove
Udruži se vrag i nečastivi
Na zlo navedoše dušu pravedniju
I premamiše Jošanović Milana
Da on pođe s njima za Balaban
Da po dogovoru preuzmu auto
Kud ta sreća da Milana snađe
Arnauti ih u klopku namamiše
I zoljom im auto razneše
Sav je krvav Milan izletio
I u šiblje, nekud, odjurio
Željko i Goran za Podujevo odoše
Od Milana ni traga ni glasa
Granata mu je vid oštetila
Ranjen i mokar u Balabanskoj reci
Tri dana i noći luta tamo i onamo
I ne moga naći puta i izaći
Dok ga vojska ne pronađe i spasi
Ljudska sudba tajna je najveća
Šta je čovek, nego samo čovek
S mnogo mana, ali i vrlina
I slabost je odlika čoveka
Stalna borba, koja večno traje
Ko s đavolom tikve sadi
Neće ništa na dobro izaći
XII
Đorđe, Radoš i Grga dobiše ratni poziv da se jave u jedinicu
Vreme dođe da se u rat pođe
Srce bije, duša tugu krije
Bože, dragi, dali ima pravde
Taman kad se, malo, primirismo
I beše kao da je vreme stalo
Stiže nama poziv za u vojsku
Da idemo na Bajgoru podno Kopaonika
Ko će sada branit naše selo
Vojska pljačka kako zabraniti
Šiptarsko je sve opljačkano
Sad merkaju srpsko što imade
Odugovlačismo nekoliko dana
Kad zapretiše morali smo poći
,,Od ovog umetnika vajde nema
Da ga prebacimo u pozadinu”
Reče komandant prilazeći Đorđu
Skoči Radoš na noge lagane
,,Niko nas razdvojiti neće
Bili smo zajedno i dalje zajedno
Do kraja rata. Tako il’ nikako
Vežbe, vežbe i samo vežbe
Spremaju nas za Košare
Granate padaju na sve strane
Neki tomahavci neeksplodirani
Našta pucat kad je tiranin daleko
Junače se Srbi među sobom
Gađaju iz kalašnjikova avione
I odaju svoje položaje
Malo zatim, osveta već stiže
Avioni, spasavaj se ko može
Od raketa treba bežat dalje
XIII
Đorđe i Radoš na Bajgori sa ostalom vojskom
,,Tmurno vreme, oblačnoga dana“
Započe Đorđe, pa nastavi
,,Vidite li, braćo moja draga
Koliko je ove doline
Kad se pogleda sa ovijeg brda
Na koju se god okreneš stranu
A okreneš tamo, il’ ovamo
Ka Kosovu, ili ka Srbiji
Avioni prelijeću i tuku
Svuda bombe samo odjekuju
I nebo se sjajno zamutilo
Crni dim je svuda oklopio
Svud oblaci tmurni pritisnuli
Kolko puta gleda u oblake
Ovog jada još ne viđeh
Kad sam god ove predele posmatra
Iz daljine kada sunce grije
Za vedroga dana prijatnoga
Gde se nebo s vrhovima spaja
I snijeg se suncem presijava
Mislio sam, tamo, ljepše sunce grije
O divno li beše tad gledati”
,,Viđeste li oblak đe se diže
Čini mi se pravo ka Orlanu
Dal’ dušmani i tamo gađaju”
Primeti Radoš i svi pogledasmo
,,Ništa više ne bi začudilo
Tiranin se strašno osilio
Pa rešio redom sve da sruši
Gde tiranin pobedu slavi
Na guvno spaljeno se igra”
XIV
Đorđe nastavi,..
,,Nek se ovaj vijek pamti
Kao vijek srpskoga stradanja
Kad pogledam šta se sada radi
Crne su me misli obuzele
Zemlja mala od svukud pritisnuta
Šta je Srbija naspram po svijeta
Samo malo kad podigne glavu
Sva se sila, odmah, na nju sruči
Ja sad molim našeg stvoritelja
Da proviri, malo, među Srbe
Ne bi li se, malo, sažalio
I zaštiti štitom svemogućim
Od užasa sila svakojakih
Svi smo isti pod svodom nebesnim
Ako istok jasno sunce rađa
Ako na zapad, polako, zatire
Ja bih rađe sunca istočnoga
Nek ad proždre nečastive sile
I dan kad se s vragom udružiše
I za braću nekrst izabraše
Udruži se krst i nekrst
Udruži se zlo svakojako
Slušajte me, dobro, šta ću sada reći
I ja, po nešto, vidim šta će biti
Ovaj užas neće skoro proći
Vražje sile gde jednom dođu
Bez velike muke ne odoše
Al’ otpornost ovaj narod ima
Još junaštvo ovu zemlju krasi
Još će majke rađat Obiliće
Čujete li kako praga grmlje
I odgovor našijeg junaka
Sad je vreme za pravo i pravdu
Neka grme puške i topovi
Nek propoje srce u junaka
Ova borba, naša, stati neće
Do pobede naše ili njine
A u slučaju našega poraza
Zavladaće sila i nepravda
Već Kosovom nekrst zaudara”
XV
,,Pričaj, Radoše, kud ste danas bili
Nas je, ovde, briga spopadala
Vrat iskrivi gledajući niza stranu
Isčekujući vas da se pojavite”
Javi se komandir i svi se okupiše
,,Pričaću vam sve kako je bilo
Ja, Đorđe i Grga dogovorismo se
Da prošetamo i kraj obiđemo
Spuštasmo se niz ovija brda
Kroza šumu, nekud, izađosmo
Pored puta kuće porušene
Od bombi je svukud razoreno
Obiđosmo granate neeksplodirane
Pi, pameti da te Bog sačuva
Produžismo, tako, sve do Podujeva
Kad stigosmo, jeza nas obuze
Radnje razbivene, niđe ništa nema
Samo po neki vojnik ulicom prođe”
,,A šta je sa našima, ima li koga”
,,I oni odlaze, kao da su uplašeni
Navratismo do Popovića da popričamo
Još nijesmo priču ni započeli
Avioni počeše da bombarduju
Svuda redom samo ruše
Bijasmo se strašno uplašili
Crni dim je razum pomutio
I neznadosmo kud sad poći
Nama pogled beži ka brdima
Bože, dragi, hoćemo li ikog naći
Pohitasmo brzo, koliko smo mogli
Eto vidim, svi ste, sada, ovde
Iako se nebo zamutilo
Sada kad vas pronađosmo
Kao da me sunce ogrijalo”
XVI
Bože, dragi, šta li im je bilo
Da gađaju maleno Orlane
I da sruše most što selo spaja
,,Hajde, braćo, da zbor činimo
Vrijeme je, opet, da se okupimo
Da idemo u naše Orlane
Da vidimo šta je s našim življem”
Reče Radoš i svi poslušaše
Most je srušen na dva mesta
Od detonacije sve popucalo
Kuće bez prozora i vrata
Obiđosmo sve naše meštane
Morali smo natrag poći
XVII
9. juna 1999. godine, potpisan Kumanovski sporazum
Kraj rata! Rat je završen
Potpisan je Kumanovski sporazum
Pobedili smo! Pobedili smo
Radost i oduševljenje u vojsci
Ej narode snago moja
Ej narode stoko moja
Mudro reče Kralj Aleksandar
Nikad dosad pobedio nije
Onaj koji s bojišta pobeže
Nije bilo, niti može biti
O prokleta kletvo kosovska
Dokle ćeš nas progoniti
Zar će i nas tvoja kletva stići
Idi dalje, nije ti mesto ovde
Srbin ima na Kosovo pravo
XVIII
,,Ti se, Đorđe, kanda ne raduješ
Kao da si nešto umislio
I da vidiš dalje od svih ovde”
,,Znaš, Radoše, da nije tako
Ono što Svevišnji vidi i znade
Čoveku je sve to nedostupno
Ja sad mislim na moje Orlane
I na sve što tamo ostade
Eno Grga ne ispušta flašu
Vesele se i pobedu slave
Nije ovo vrijeme za slavlje
Treba naći mere i granice
Nek je mudrost vodilja čoveka
Neka razum nadvlada prilike
Treba jasno sagledati stvari
Daleko smo od našeg Orlana
Trebalo je Srbe spasavati
Policija i vojska se povukli
Ostali su samo nejač i starci
Hajde, ljudi, da se okupljamo
Put Orlana odmah da krenemo
Da idemo da ih spasavamo
Da spasimo što se spasti može
Da ne ostavimo naše na cedilu
Oni od nas pomoć očekuju”
XIX
Đorđe, Grga, Radoš i Dragiša krenuše za Orlane
Kroz Kosovo putevi zauzeti
Kuda ići, s koje strane stići
Na Merdare, pa kroz Medveđu
Sve po noći, tako, do Orlana
Noćca crna tajnovitost skriva
Al’ noćca crna i opasnost krije
Uteruje strah u kosti
I krv u žilama ledi
Pustoš prava, da je Bog ubije
Policije i vojske nema
Tišina i jeza dušu ubija
Kao da će srce iskočiti
Svaki korak ko da odjekuje
Osećaj od straha se gubi
Sve se čini dušman gleda
Al’ tamna noćca odati nas neće
Most je srušen kako proći
Kako proći, kako pregaziti
I natrag se, opet, vratiti
Dogovor je s meštanima pao
Da odmah u planinu krenu
Jer ujutru kad dušmani dođu
Da ih u kućama ne zateknu
Kroz planinu do Markova Visa
Onda dalje ka majci Srbiji
A mi, odmah, natrag ka Medveđi
XX
Hajde, hajde da se okupljamo
Preko mosta, sada, da prođemo
Samo tiho, može neko čuti
Iz prikrajka vreba dušman ljuti
Most je srušen kako proći
Do planine mi moramo doći
Planina će se na nas sažaliti
I u svoje skute prigrliti
Sve ostavi, nemoj ništa kriti
I onako oganj će spržiti
Vatra tiranina milosti nema
Brže, brže, oluja se sprema
Ujutru kad dođe dušmana brigada
Neće proći bez velikog jada
Nema suza, već je presušila
Nemi pogled, plamen ugasila
Noćca crna, tama se prosula
Sve je tuga jednako slomila
XXI
Zbogom ostaj mesto moje malo
Htedoh ostat, al’ nije se dalo
I ti dome slatki sveti
Kad bih mogo sve sobom poneti
Stobom osta moja ljubav večna
Moji snovi i maštanja srećna
Žarke snove ja sam, nekad, snio
Oblak crni nadamnom se svio
Stobom osta moja mladost rana
Moja ljubav, ruža neubrana
Trag žalosti na duši ostade
Što htedosmo u trenu nestade
Voće zrelo osta na drveću
Zbogom ostaj, ja te brati neću
Ostade mi trava nekošena
Ostade mi draga neisprošena
Zbogom bašto, vrtovi u cveću
Ja te više mirisati neću
Zbogom i ti divno leto
Kraj jezera provodismo često
Mnoge li sam tajne krio
Mnoge li sam staze prolazio
Zbogom prela i sastanci
I vi gore i proplanci
I ti moste kameni
Ostaj, ostaj svedok znameni
Zlo naiđe, vreme je prokleto
Zbogom i ti mesto sveto
Ja vam više dolaziti neću
Negde drugo paliću vam sveću
Sada moje srce strepi
Gde da svoju dušu krepi
Hoće li nas sunce ugrijati
Hoće li nas ljubav dočekati
XXII
Đorđe, Grga i Radoš u Kuršumliju razdužiše uniformu i oružje i stajahu na sred puta
,,Što si, Đorđe, tako neveseo
Što si mrke obesio brke
Šta je bilo, što se naoblači”
,,Znaš, Radoše, druže ratni
Ti imadeš gde poći
I gde svoje gnezdo sviti
A gde ću ja jad nesrećni
Bez igde ikoga svoga
Jedno drvo u gori zelenoj
Od svukud ga vihor tuče
Suza moja nema prijatelja
Niti može ikoga ganuti
Što imado, to mi ad uze
Što ostade, to oganj sprži
Kog imadoh, tamo ga sahranih
Umetnik bez svojijeg dela
Budala koja piše poeziju
Kuda poći, kako prelomiti
Ljudski um je veliko bespuće
Pa se nije lako odlučiti”
,,Nemoj, Đorđe, udrit u nesreću
Imaš i ti roda svoga
Ko će tebe rado dočekati
Koliko je svih nas ovde
Sve je tuga jednako pritisla
Što imasmo, svima ad uze
Tamo osta i sve oganj sprži
Biće dana a biće i prilike
Što uruši, to Bog ispravi
Što izgubi, to opet stvori
Nadanje je pravo u čovjeka”
,,Da ispravi ne bi dozvolio
Zašto bi se toliko mučio
Sve poruši, pa opet sagradi
Nadanje se moje izgubilo
Sa Kosovom u Orlane davno
Kolko prođe muke i bojišta
Tek sad ne znam skim ću i kako ću
Zlo naiđe, vrijeme prokleto
Pa sad ne znam ni staze, ni puta
Gde poći i gde gnezdo sviti
Gde zanoćiti i gde osvanuti
Znaš, Radoše, druže stari
Nije vino kao što je bilo
Nit je svijet kao što je bio
Lani beše lasno vino piti
Lasno piti i lasno zboriti
Pola svijeta udari na Srbiju
Oni što ne udariše
Sve to mirno gledaše
Grdna sila od svukud pritisla
Pa razori zemlju srpsku
I otrgnu od nas Kosovo
Tamo osta i naše Orlane
Bič sudbine nikog ne obiđe
Ja se mislim, šta će sada biti
Sva će zemlja na loj mirisati
Na groblju će iznići rastinje
Satrijeće ime srpsko
Pomoz Bože sad našoj Srbiji
Pritisli me smutni oblaci
Pa sam nekom tugom zaplovio
Zlatno žito poljem zatalasaj
Nek se klasje poljem zlati
Neka rađa pšenica bjelica
Da nahrani siročiće male
Nek Srpkinje rađaju junake
Da na noge podignu Srbiju
Ne bi li se zemlja vaskrsnula”
XXIII
Oj Kosovo srpsko stradalište
Kolko puta zate Srbin strada
Kolko puta zate krvca proli
Zarad časti, vere i slobode
O divne li kosovske večere
Divne gozbe i divne besede
Al’ to uvuče sumnju među Srbe
I ostavi traga među nama
Od Kosova do današnjeg dana
Istorija ka da se ponavlja
Ko je sada Miloš, ko je Brankoviću Vuče
Ko izdade Srbe na Kosovo
Il’ sačuva Srbe od propasti
I ostavi zalog za budućnost
Neka sudi kako kome drago
XXIV
Jun 1999 godina, Prokuplje. Sestra Ivana i sestričina Sonja
Đorđe
Strašni ad me teško pritisnuo
Pa mi neda dalje ni mrdnuti
Ja se ljutim bez razloga na Boga
Jer ako sam anđeoska duša
Što dozvoli sile i nepravde
Što dozvoli zlo svakojako
Vražja sila napade Srbiju
Posejaše bombe po Srbiji
Zatrovaše zemlju svukoliku
Dal’ se to Bog na Srbe naljuti
Pa iznova poruši Srbiju
Ivana
Svakom Srblju rata dosta
Nijedan ga preskočio nije
Majka beža od sela do sela
Otac nam je kraljev vojnik bio
Za vreme rata hapsili ga Nemci
Jednom beža iz Borskog rudnika
Dvaput beža iz rudnika Trepče
Sve kroz šumu, tako, do Orlana
Taman kad stiže, uhapsiše ga Balisti
I htedoše da ga streljaju
Al’ naiđoše komšije Šiptari
Pustite ga nama, mi ćemo ga streljati
Što Balisti, nekako, prihvatiše
Otadle ga kući povedoše
I tako ga od streljanja spasiše
Ne zadugo, pokupiše ga Partizani
Đorđe
A ja ne mogah nikoga spasiti
Osim jednog Šiptara što čuvasmo
Jer ne moga pobeć sa svojima
Čuvasmo ga i ne odadosmo
Sonja
Svaki Srbin Kosovo pominje
O Kosovu peva i Kosovo žali
Dok je Srba i dok je vijeka
Sa Kosovom živi dovijeka
U tom trenutku, ulazi Sonjina kćerka Katarina i potrča Đorđu u zagrljaj
Kaća
Mama, mama došao Zoki
Sonja
Znam, Kaćo, videla sam ga
Ostavite komentar