/Gavrilu Principu/
„Naše će sjenke hodati po Beču,
lutati po dvoru, plašiti gospodu!“
Noć crnilo iznad grada
umotava u tišinu.
Po ćeliji šapat pada
zavjet zadnji Terezinu.
Čelo vlažno, vatrom gori,
gasne žižak mutnom vodom-
sa dušom se Princip bori,
rab samrtni, pred Gospodom.
Usne drhte riječ tvore-
zida tiho klesanice:
„Počinuću prije zore
pod nebeske tavanice!
Svaki sat mi rana živa,
trpim smjerno moju muku!
Hrana bivam pacovima,
bezramenu tražim ruku!
U kosti mi kostobolje,
studen pokrov u zindanu.
Poskok, silom, jagnje kolje-
vraća žrtvu Vidovdanu.
Gasnu zv’jezde, noć bez sjaja.
Otac Petar žanje srpom,
a majka mi iz Obljaja
nudi projom i skorupom!
Tiha voda brijeg roni,
gavran gače na litici!
Nebom jezde b’jeli konji….
odvode me konjanici!“
Sveti Đorđe jutro zlati,
nad usnulim sjenke skida.
Principovo slovo čati
urezano posred zida.
Ostavite komentar