
O taj veseli pjesnik, on
se rađa, Bog ljepotu stvara,
snagom lijepe riječi za ljubav se bori,
za prenijeti misao na papir
i poslati poruku, ima dara,
sve što smisli zapiše, dok neko to i neizgovori.
Piše o svemu, o tuzi i sreći, a
najviše o njoj, oličenju ljepote
i divnoći kakvom one mogu pamet da ti osvoje,
zemlja se diže, potresi, vjetar
jako puše, čuje topote,
želi da su sami u ašikovanju njih dvoje.
Pjesnik piše, šta i on sam misli o ljubavi
i kako ju je u njenim očima spoznao,
jer ima da kaže potrebu,
osvojio je srce njeno, pristao
na sve što je rečeno, u dušu je upoznao,
tu očiju kestenastih divu, o njoj piše, s njom je
na javi i u snu, na Zemlji i na nebu.
O svemu lijepom pjesnici pišu,
životom se inspirišu, teško ili lako im je,
a drugi im se dive,
vode se inačicom “Cogito ergo sum”,
pod okriljem Božjim dobre duše žive,
pjesnici govore i misle javno,
što na um to na drum.
Pjesnici su najsrećniji kad su
o svojoj ljubavi pjesme napisali,
kolut ideala te ljubavi, ukrug sve se vrti,
čitaoci su sada dok uživaju uz pjesme,
od sreće se smijali i tiho uzdisali,
dobar pjesnik kažu, živi i poslije smrti.
Mi pjesnici smo budućnosti,
kazujemo svoje pjesme na sav glas,
mijenjamo i promijnićemo svijet,
u boljem vidimo mogućnosti,
sa nama i u nama je spas.
Ostavite komentar