Reče mi jedan čoek

Reče mi jedan čoek
na jednom mestu,
kod jednog čoeka,
jednu stvar,
ne mogu ti reći đe,
odma bi se setio koji je.

Taman se dan od noći odvajao,
kad ono,
no je bolje da ne znamo ni ja ni ti za ovo,
i đe ti bijag počeo pričat,
taman u cik zore,
a zove neko po imenu ta i ta,
dođe tu i tu,
u tome u čemu si,
te ja iz onijeg stopa,
ja s ove bande, on s one,
ojd, ojd, ojd, bolj, bolj, bolj,
kad imam koga i vidjet.

Samo ja ovo s tobom,
da ostane među nama,
kažem ti ko tebe,
ovo ti pričam s ovu stranu vrata,
to znamo ja i ti i crna zemlja,
to nije da rečeš ko bilo i o čemu bilo,
no zaista biranik između nas,
bez omrazi i ikakve ile,
znaš ga ti posigur.

Te ti on mene tupa i tupa,
da te strag uvati,
da ne vjeruješ ušima,
da se to može desiti onome čoeku,
nije čoče – jes bogomi, – ama veliš li –
velim,
sve istinsku istinu, istinit čoek, nije od
onijeg,
višega čuda nijesam čuja u moje dnevi.

A Bog ti jedan, zađosmo u debeli dan,
zađosmo u duge i široke,
a ono se naoblači, Bog naredi uljev kišani,
meće svećice, pukli Božje nerimi,
suvo ni pod pazuo, sve cicera voda,
a mene koto na vatru, ona uzica bjeljavine,
a oću da čunem šta će mi reći,
te ja poitaj, a on čeki čeki da završim.

Sve da mi je neko pričo ne big vjerovao,
toga kukanja, u snu se snilo,
te savi one đuzine, pa jopet nagradi,
Samosazdana ruko Božja,
šapti, šapti, šapti,
a obrni se da ko ne čune,
taman ko ovo mi,
nije čoče – jes bogomi – e vidio – vidio,
jes – nes, dana mi današnjeg,
more li to bit – more.

Te živni, živni, nećemo nikud,
viđi đe je sunce, zaranci, omrkosmo,
te ta dan to tu osta,
zemlje mi u koju ću,
pričam ti ko da ću sjutra da mrem,
ovo bez tebe danas nijesam nikome,
a ne big voleo ni ti posele,
tu nije bilo nikoga do Boga,
pod kaul,
to ni zemlja ne zna,
nemoj preko usta da grdan nijesi,
ne gubi duši mjesta,
e sam ja čoek od svojega posla,
ljudi su me tako cijenili dosad,
a tako mislim i posad,
dok mi se ne uspe zemlja na obraz,
oba mi svijeta,
umrloga mi sata.

Na jad mi dođe dan
i đe ga sretog,
a kućeš mimo ljude,
da me puška ubi bio bi raetni,
to je bilo za nevjerovati,
ne mogu ti reći šta
odma bi se sjetio,
to je on mene u povjerenju,
a mene je ko podkamen,
a to u tebe gledam,
tišti me na dušu,
ne mogu ti reći šta,
ne čula mi se riječ,
gluvo bilo,
olaknulo mi je,
a znam nećeš nikome.

Kune se u jedno dijete, u kamen zatuca,
glave mi,
prs u grlo, jes pa jes, pod garanciju,
ako je on mene lago ja polagujem,
a što bi me lago – da izlaze kolac,
a ne vjerujem bogami,
to je među nama zaista ko najbolji,
ne mogu ti ga kazat,
odma bi se sjetio,
znaš ga ti, da ga ne imentujem,
no otvori oba, vidiš koja su vremena.

Reče mi ta čoek,
kojega nikad očima nijesam vidio,
sad me ne zapitkuj kako to,
iskoči abgara ko đavo iz torbe,
tuknu mi na uvo,
a ne znam vljedomo,
ma nemoj – moj bogomi – ama neka,
e kad je tako – vjeruj bogomi,
tako će i biti,
ovijem riječima zasu,
pomagaj sude nebeski,
a kako to – kako im se trag utro.

Riječe mi pod cijenu života,
ja nikako da se alavertim da se to
moze desit.
vjeruj ga – taman je tako,
nije to iz njegove glave,
pade čič na zemlju,
svojijem bi prstom oko izbio,
a on udri, udri, Gospodu se poklanjam,
sve mu zadnja prvu pritiska,
ko da mu kiša naodi iz jezika,
reko bi čoek neće nikad,
nemoj ovo kome,
ni crnoj zemlji,
no prs na usta,
e bi se odma znalo ko je reko,
ma šta veliš – velim bogumi.

Tucismo se taman nonje, og junače,
e volig bi da nijesmo,
e može bit nesto pa čudno na mene,
to se mene uvijek šćelo,
da me snađu jadi na pravdi Višnjega,
da se sve izlize i istanji,
na kule na vile,
da se spuže ko led između prsta,
pa da od toga ne bidne ništa,
pa će bit da sam ja reko,
a ova godina znaš kakva je bila,
ni suve, ni sirove, ni okoliša,
kuj bi ona pilez, prosula po famelja,
desetoro onijeg puža,
jedno drugome do uva,
no riječ iz usta ko kamen iz ruka,
je li – jes, nije čoče – jes bogomi,
nema se kuj,
a u jednu ruku milo mi je te mi reče,
da to ne čug ne big prežalio,
ne smijem ti reći šta,
no se pripazi dobro.

Nemoj da bi ovo kome za otkup života,
ja ovo tebe, a ti nemoj nikome,
to on ne bi drugome,
a mene je ko podkamen stanac,
povrg svega jada još i to,
nemoj me ništa pitat,
kazo big ti da mogu,
nemoj ovo daljit,
to je čoek koji zna svake niti,
nijesam ti smio ni ovoliko,
ako jes – ako nije.

Te ti se on mene takvu i takvu stvar,
da me ne zapadne jedne da izgovorim,
koliko izgovori li ti ođe,
no ne zaboravi na koju si,
medom ti se presjekla,
dušmanin ti je ne prekinuo,
taj jezik u vilice ne uvodi,
a imo je i rasta, noći mi noćašnje,
valjetno ime Božje,
granu zora a on zaparadio,
sve iz jednog vitilja ,
a ja sluša, sluša, sluša,
ovijeg mi nebesa, aug, aug.

Tako ni prođe dan i noj, dvije
poluredice,
sve od rasvita do smirovišta,
granu li to zore – ogranu bogami,
ne umjesmo se razdvojit,
taman ko ovo mi,
ne bilo primjenjeno,
no ja ne misljag ni o čemu no o
svome jadu,
ali kad navlači priču i jade zaboravig,
a pogotovu kad mi spomenu za toga čoeka,
to i to, tu i tu, na tome i tome mjestu.

A nije ni do Bog,
a jes bogomi,
a prekrsti se lijevom kod desne,
može li to bit – može bogomi,
nemo me sad ništa pripitkivat,
i da ti kažem nećeš mi vjerovati,
a mene da je neko drugi vaistinu ne big,
to je ostalo tu i tutilo,
i tu zapečati,
zemlje mi u koju ću,
oba mi svijeta,
umornog mi sata,
ovoga mi nimeta,
života mi svačijega,
no otvori četvere,
i pazi,
ne smijem ti reći na što,
i nemoj,
ne mogu ti reći šta,
no dobro utuvi i ne izvrzaj iz glave,
e ćeš svakoga svoga u crno zavit,
svakoga ko ima iše u tebe,
nemo me ništa zapitkivat,
nijesam ti smio ni voliko.

Ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.

Matija Bećković

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*