Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813 — 19/31. oktobar 1851) bio je jedan od najvećih srpskih pjesnika, vladar Crne Gore i vladika.
Njegoševo najslavnije djelo „Gorski vijenac“ u Beču je ocijenjeno kao „manuskript genijalnog tvorca“. Druga njegova važna djela su „Luča mikrokozma“, „Ogledalo srpsko“ i „Lažni car Šćepan Mali“.
Biografija
Prema predanjima njeguški Petrovići vode porijeklo iz Bosne, iz okoline Travnika (ili Zenice). Pokrenuti su iz ovih krajeva 1463. godine padom Bosne pod Turke. Jedno vrijeme su se zadržali na nevesinjskoj visoravni, a uskoro su se i odatle povukli prema Crnoj Gori.[1] Ta predanja demantuju kotorski notarski spisi na osnovu kojih se saznaje da je predak Petrovića, Herak Heraković, 1441. godine bio nastanjen u Drobnjaku. Još 1399. godine u Drobnjaku se spominje i Herakov djed, Đurađ Bogutović. [2] Predanje da su iz Bosne, sami o sebi su znali Petrovići. Samo ime plemena ili kraja ne podrazumeva da su i kasniji pripadnici određenog plemena ili kraja oduvek živeli na toj teritoriji, pogotovo što se zna da su mnogi od tih krajeva, pre turskog osvajanja, u srednjem veku bili samo povremeno naseljeni katuni. Dva su velika talasa naseljavanja u Crnu Goru nakon turskih osvajanja, iz Bosne i sa severa današnje Makedonije.
Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i docnije kao vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš.
Rade je proveo djetinjstvo u Njegušima. Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. u Cetinjski manastir da ga školuje monah Misail Svetković i vladičin sekretar Jakov Cek. Tu je Rade napisao svoje prve pjesme da zabavlja lokalne glavare i sveštenike. Sredinom te godine, Rade je bio poslat u manastir Toplu kod Herceg Novog, gde mu je starješina manastira Josip Tropović predavao italijanski, matematiku, crkveno pjevanje, psaltir i druge predmete. Njegoš je često posjećivao službe u obližnjem manastiru Savina. U Topli je ostao do kraja 1826. kada se vratio na Cetinje.
Stric je, ranije, za nasljednika spremao Đorđija Savova, Njegoševog brata od strica, koji se školovao u Rusiji, ali je ovaj više volio vojsku i oficirski poziv. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude vladika, pa se i mladi Njegoš spremao za taj poziv. Vladika Petar ga je za svog nasljednika proglasio 20. januara 1827. Želio je da i Rada pošalje u Rusiju, ali nije imao novca da plati školovanje, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački. engleski i francuski. Takođe mu je omogućio pristup njegovoj bogatoj biblioteci. Poslije mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajlija. Sarajlija mu je predavao istoriju, književnost i filozofiju.
Njegoš kao vladar
Poslije stričeve smrti, 1831, Njegoš se zakaluđerio vrlo mlad i primio upravu nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog nasljednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori.
Godine 1833, putovao je u Sankt Peterburg, gdje je zavladičen.
Njegoš je bio i vjerski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je on.
Jedan dokument iz arhive u Trstu govori o tome da je vladika di Montenegro priveden i saslušan zbog prodaje skupocenog nakita. To je bilo sušne 1847, kada je za kupovinu žita prodao odlikovanje dobijeno od Meterniha.
Još jedanput je išao, zbog državnih poslova, u Petrograd i dva puta u Beč. Putovao je i po Italiji u cilju razgledanja umjetničkih spomenika, ali i radi lečenja.
Vladika se u proljeće 1850. razbolio od grudne bolesti kojoj je uzalud tražio izlječenje u Italiji, i od koje je i preminuo 10. oktobra 1851. na Cetinju. Na tri dana pred smrt poželio je poći do Kotora radi liječenja, ali nije imao ni toliko snage. Lekar po kojeg je poslato u Kotor je na pola puta primio vijesti da je bolesnik već preminuo. Videći da mu se približava samrtni čas, pozvao je sebi narodne glavare, oprostio se sa njima, izjavivši im da je testamentom naredio sve što je potrebno. Zatim ih je opomenuo da se pokore toj posljednjoj volji, da žive među sobom u slozi i da se prijateljski drže prema susjedima a naročito sa Bokom kotorskom. Po želji svojoj sahranjen je na Lovćenu.
Njegoš kao svetitelj
Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj je ustanovljen kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unijeta u Cetinjski manastir, Njegoš je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci on drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz „Luče mikrokozme“. Stihovi na prvoj ikoni Njegoša posvećeni su vaskrsnuću Hrista, a nalaze se na samom kraju „Luče“.[3]
Književni rad
Njegoš se nije redovno školovao, niti je prošao kroz više škole. Kod bokeljskih kaluđera se učio samo osnovnoj pismenosti. Poslije mu je učitelj bio Sima Milutinović, koji ni sam nije prošao kroz redovne škole. On je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji, ukazivao mu na njene ljepote i podsticao ga na pisanje. On ga je vjerovatno upućivao u mitologiju i klasičnu starinu uopšte. Mitološki rječnik, naklonost prema arhaizmima i novim riječima, Njegoš je primio od Milutinovića. Na Njegoša je uticao i Lukijan Mušicki, koji je 1830ih godina imao glas velikog pjesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan dio „Ilijade“ je preveo sa ruskog na srpski jezik, u narodnom desetercu. Njegoš je bio pod uticajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo u rječniku. Ukoliko je više pjevao i produbljavao svoju ličnost, utoliko se sve više oslobađao tog uticaja. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podseća na grčku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i italijanski, i na tim jezicima čitao najveće pesnike i mislioce.
Njegoš je počeo da piše još kao dječak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispjevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Docnije, 1834, objavio je dvije zbirčice pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već nazire genijalni pjesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smio misaoni lirizam naročito se ističu: „Crnogorac k svemogućem Bogu“, „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima“ i „Oda Suncu“. Ostale pjesme pjevaju savremena crnogorska junaštva i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pesama u pomenutim zbirkama, štampao je docnije i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“. Godine 1854. je objavljena „Slobodijada“, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima. Njegoš je htio posvetiti svoju »Slobodijadu« prestolonasljedniku Aleksandru, ali to mu nije bilo dozvoljeno, pošto je ruska cenzura dala nepovoljan sud o vladičinom djelu.[4] Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je pre njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“.
Njegova djela prevođena su na više jezika, uključujući i japanski („Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“).[5][6] „Gorski vijenac“ na francuski jezik prepjevala je Biljana Janevska, u desetercu.[7]
Njegoševa kapela
Knjaz Danilo je izvršio amanet, i prenio stričeve ostatke na Lovćen 1855. godine. Nevrijeme i gromovi su rastrošili kapelicu ali se knjaz Nikola poslije ratnih pobjeda sjetio da je 1879. godine pritvrdi i osigura gromobranima.
Kad je Austrija u Prvom svjetskom ratu osvojila Crnu Goru, generalni guverner fon Veber naredio je da se Njegoševe kosti prenesu na Cetinje, što je i učinjeno 12. avgusta 1916. godine. Iskopavanje su vršili vojnici i mnoge kosti su, kako navodi Vladika Dožić, zbog nepažnje izgubljene. Jedan austrijski vojnik, Srbin, našao je 3 koščice nepokupljene, uzeo ih, sačuvao kroz rat i dostavio Cetinju.[8] 23. septembra 1925. godine, kralj Aleksandar Karađorđević je izvršio svečan prijenos Njegoševih kostiju u kapelu i mramorni sarkofag, koje je naredio da se izgrade posebno za tu namjenu. Na mjestu stare kapele koja je srušena 1974. godine podignut je mauzolej.
Sudbina Njegoševe zaostavštine
Njegoševe stvari su propadale i gubile se nepovratno. Tome su doprinosile promjene vlasti, ratovi, širenje Cetinja, a ponajviše nemar i neshvatanje njihovog značaja. Njegoš je, međutim, čuvao svaki papirić i svaku sitnicu. Netragom su nestali njegova odjeća, oružje, pera, diviti i čibuci. Knjige s njegovim primjedbama na marginama godinama su se vukle po cetinjskim školama i nestajale. Od sveg namještaja, od slika iz njegovih soba, od ličnih stvari — preživjela je jedna fotelja. Preživjelo je više njegovih portreta, i to izvan Crne Gore. Njegov bilijar je izgoreo u hotelu na Durmitoru, kad su partizani 1942. godine spalili Žabljak. Kule i ogradni zidovi Biljarde su porušeni, a ona prepravljena. Brijest kraj Biljarde je posječen da bi se napravilo mjesto spomeniku ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića. Njegoševe topove su odvukli austrijski okupatori u svoje livnice. Nestali su i njegovi rukopisi, čak i najvažniji: „Luča mikrokozma“ i „Šćepan Mali“.
Srpska akademija nauka i umetnosti je novembra 2013. svečano obeležila dva veka od rođenja Njegoša.
Preuzeto sa: sr.wikipedia.org/sr-el/Петар_II_Петровић_Његош
Ostavite komentar