Zelen-lisje goru kiti,
Miris-cveće polje šara,
A u lugu sirotašce
Tihu goru razgovara:
„I ti imaš majke svoje,
Goro čarna, goro mila!
Pa te tvoja dobra majka
Danas lepo opremila.
Kadiveni dolamicu
Obukla ti od miline,
Išarala meke grudi,
Ravna polja i doline.
Pa kada je u samoći
Tvoga srca želju čula,
Mirisom te duše svoje
U milosti zadahnula…“
I još dete mekim glasom
Tužnoj gori zborit poče;
Al’ uzdahnu gora čarna:
„…O, siroče! … O, siroče! …“
Samo čovek, tvrda srca,
Mirno sluša, hladno ćuti;
Tek od gladi kad premine,
Na grobu će uzdahnuti.
Ostavite komentar