Car Lazar i carica Milica

Car Lazare sjede za večeru,
Pokraj njega carica Milica;
Veli njemu carica Milica:
“Car-Lazare, srpska kruno zlatna,
Ti polaziš sjutra u Kosovo,
S sobom vodiš sluge i vojvode,
A kod dvora nikog ne ostavljaš,
Care Lazo, od muškijeh glava,
Da ti može knjigu odnijeti
U kosovo i natrag vratiti;
Odvodiš mi devet mile braće,
Devet braće, devet Jugovića:
Ostavi mi brata bar jednoga,
Jednog brata sestri od zakletve!”
Njoj govori srpski knez Lazare:
“Gospo moja, carice Milice,
Koga bi ti brata najvoljela
Da t’ ostavim u bijelu dvoru?”
– “Ostavi mi Boška Jugovića.”
Tada reče srpski knez Lazare:
“Gospo moja, carice Milice,
Kada sjutra bijel dan osvane,
Dan osvane i ograne sunce,
I vrata se otvore na gradu,
Ti išetaj gradu na kapiju:
Tud će proći vojska na alaje,
Sve konjici pod bojnim kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću,
I on nosi krstaša barjaka;
Kaži njemu od mene blagoslov,
Nek da barjak kome njemu drago,
Pa nek s tobom kod dvora ostane.”
Kad ujutru jutro osvanulo
I gradska se otvoriše vrata,
Tad išeta carica Milica,
Ona stade gradu kod kapije:
Al’ eto ti vojske na alaje,
Sve konjici pod bojnim kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću
N alatu, vas u čistom zlatu,
Krstaš ga je barjak poklopio,
Pobratime, do konja alata:
Na barjaku od zlata jabuka,
Iz jabuke od zlata krstovi,
Od krstova zlatne kite vise,
Te kucaju Boška po plećima;
Primače se carica Milica,
Pa uhvati za uzdu alata,
Ruke sklopi bratu oko vrata,
Pa mu poče tiho govoriti:
“O moj brate, Boško Jugoviću,
Car je tebe mene poklonio
Da ne ideš na boj na Kosovo,
i tebe je blagosov kazao
Da daš barjak kome tebe drago,
Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
Da imadem brata od zakletve.”
Al’ govori Boško Jugoviću:
“Idi,sestro, na bijelu kulu;
A ja ti se ne bih povratio,
Ni iz ruke krstaš barjak dao,
Da mi care pokloni Kruševac;
Da mi reče družina ostala:
– “Gle strašivca Boška Jugovića!
On ne smjede poći u Kosovo
Za krst časni krvcu proljevati
I za svoju vjeru umrijeti!”
Pak proćera konja na kapiju.
Al’ eto ti starog Jug-Bogdana
I za njime sedam Jugovića,
Sve je sedam ustavljala redom,
Al’ nijedan ni gledati neće.
Malo vreme zatim postajalo,
Al’ eto ti Jugović-Vojina,
I on vodi careve jedeke,
Pokrivene suvijem zlatom,
Ona pod njim uhvati kulaša,
I sklopi mu ruke oko vrata,
Pa i njemu stade govoriti:
“O moj brate, Jugović-Vojine,
Car je tebe mene poklonio,
I tebe je blagosov kazao
Da daš jedek’ kome tebe drago,
Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
Da imadem brata od zakletve.”
Veli njojzi Jugović Vojine:
“Idi, sestro, na bijelu kulu;
Ne bih ti se, junak, povratio,
Ni careve jedeke pustio,
Da bih znao da bih poginuo!
Idem, sejo, u Kosovo ravno
Za krst časni krvcu prolijevati
I za vjeru s braćom umrijeti.”
Pak proćera konja na kapiju.
Kad to viđe carica Milica,
Ona pade na kamen studeni,
Ona pade, pak se obeznani.
Al’ eto ti slavnoga Lazara.
Kada viđe gospu Milicu,
Udriše mu suze niz obraze;
On s’ obzire s desna na lijevo,
Te dozivlje slugu Golubana:
“Golubane, moja vjerna slugo,
Ti odjaši od konja labuda,
Uzmi gospu na bijele ruke
Pak je nosi na tananu kulu;
Od mene ti Bogom prosto bilo,
Nemoj ići na boj na Kosovo,
Već ostani u bijelu dvoru!“
Kad to začu sluga Golubane,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa odsjede od konja labuda,
Uze gospu na bijele ruke,
Odnese je na tananu kulu;
Al’ svom srcu odoljet’ ne može
Da ne ide na boj na Kosovo,
Već se vrati do konja labuda,
Posjede ga, ode u Kosovo.
Kad je sjutra jutro osvanulo,
Dolećeše dva vrana gavrana
Od Kosova polja širokoga,
I padoše na bijelu kulu,
Baš na kulu slavnog Lazara,
Jedan grakće, drugi progovara:
“Da l je kula slavnog kneza lazara,
Il u kuli niđe nikoga nema?”
To iz kule nitko ne čujaše
Već to čula carica Milica.
Pa izlazi pred bijelu kulu,
Ona pita dva vrana gavrana:
“Oj Boga vam, dva vrana gavrana!
“Otkuda ste jutros polećeli?
“Nijeste li od polja Kosova?
“Viđeste li dvije silne vojske?
“Jesu li se vojske udarile?
“Čija li je vojska zadobila?”
Al’ govore dva vrana gavrana:
“Oj Boga nam, carice Milice!
“Mi smo jutros od Kosova ravna,
“Viđeli smo dvije silne vojske;
“Vojske su se juče udarile,
“Obadva su cara poginula;
“Od Turaka nešto i ostalo,
“A od Srba i što je ostalo,
“Sve ranjeno i iskrvavljeno.”
Istom oni tako besjeđahu,
Al’ eto ti sluge Milutina,
Nosi desnu u lijevoj ruku,
Na njemu je rana sedamnaest,
Vas mu konjic u krv ogreznuo;
Veli njemu gospođa Milica:
“Što je, bolan, slugo Milutine?
“Zar izdade cara na Kosovu?”
Al’ govori sluga Milutine:
“Skin’ me, gospo, sa konja viteza,
“Umij mene studenom vodicom,
“I zalij me crvenijem vinom;
“Teške su me rane osvojile.”
Skide njega gospođa Milica,
I umi ga studenom vodicom,
I zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
Pita njega gospođa Milica:
“Što bi, slugo, u polju Kosovu?
“Đe pogibe slavni kneže Lazo?
“Đe pogibe stari Jug Bogdane?
“Đe pogibe devet Jugovića?
“Đe pogibe Miloš vojevoda?
“Đe pogibe Vuče Brankoviću?
“Đe pogibe Banović Strahinja?”
Tada sluga poče kazivati:
“Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
“Đe pogibe slavni knez Lazare,
“Tu su mnoga koplja izlomljena,
“Izlomljena i Turska i Srpska,
“Ali više Srpska, nego Turska,
“Braneć’, gospo, svoga gospodara,
“Gospodara, slavnog knez:Lazara.
“A Jug ti je, gospo, poginuo
“U početku, u boju prvome.
“Pogibe ti osam Jugovića,
“Đe brat brata izdati ne šćede,
“Dokle gođe jedan tecijaše;
“Još ostade Boško Jugoviću,
“Krstaš mu se po Kosovu vija;
“Još razgoni Turke na buljuke,
“Kao soko tice golubove.
“Đe ogreznu krvca do koljena,
“Tu pogibe Banović Strahinja.
“Miloš ti je, gospo, poginuo
“Kod Sitnice kod vode studene,
“Đeno mlogo Turci izginuli;
“Miloš zgubi Turskog car:Murata
“I Turaka dvanaest hiljada;
“Bog da prosti, ko ga je rodio!
“On ostavi spomen rodu Srpskom,
“Da se priča i pripovijeda
“Dok je ljudi i dok je Kosova.
“A što pitaš za prokletog Vuka,
“Proklet bio i ko ga rodio!
“Prokleto mu pleme i koljeno!
“On izdade cara na Kosovu
“I odvede dvanaest hiljada,
“Gospo moja! ljutog oklopnika.”

Epska narodna pesma

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*