Smrt Miloša Dragilovića (Obilića)

L’jepu šetu pošetala Milica Lazarovica,
ljubi Lazarova,
i ona mi šetaše, višnjega boga moljaše:
“Ti me, bože, donesi na svake na nevoljne
sreće, bože,
ma me nemoj don’jeti na junaka izranjena,
er su meni, Milici, ljute rane dodijale,
ljubi Lazarovoj”.
I ovako šetaše, višnjega boga moljaše;
sreća ti je donese na jedan jezer crne krvi,
ljubi Lazarovu.
U jezeru nahodi gizdava gospodičića
ljubi Lazarova.
Al’ ga ide Milica tvrdom kletvom zaklinjati:
“A tako od rana, razbojniče, ozdraviti,
kadno mi si, delijo, isred polja od Kosova,
znaš li meni štogodi za l’ jepu gospodu,
razbojniče dobar?”
Ali ranjen junače gospođi odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
“Koju mi si gospodu u Kosovo otpravila?”
“I ovo sam otpravila Lazara gospodara,
tuđinine jedan, i ovo sam otpravila i Miloša zeta moga.”
Ali ranjen junače Milici odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
“A davori, davori, Milice Lazarovice,
koga si otpravila, veće nećeš pričekati,
punice moja!
A to li me ne poznaš Miloša Dragilovića?
Ne poznaš li, Milice, l’jepo lice, Milice,
kad mu lice s’jevaše kako cv’jeće mjendelovo,
a sad mu je od rana i bolesti potamnjelo,
a punice moja?
Ovo ti sam uteko sa Kosova ranjen polja.
Ma te l’jepo ja molim, kak’ ono punicu moju,
da mi ruke ti metneš u svilene špage moje, –
hoć mi naći u špagu l’jepu od svile mahramu,
u mahrami, gospođe, stotinu zlatn’jeh dukata,
ku je vezla mahramu jedinica ćerca tvoja;
dukate mi ponesi ti milosnoj ćeri svojoj,
od mene je pozdravi, od tebe joj drago reci,
mojoj vjerenici:
L’jepo te pozdravlja Milošu Dragiloviću,
i l’jepo te pozdravljam Milošu Dragiloviću,
moja vjerenice;
poslah ti napokonje pozdrave i rogatiju
(i još mi joj ponesi moj pus’ klobuk kamilovi,
koji je mlada djevojka svojom rukom nakitila), i još tebe ja molim kako dragu vjerenicu:
ti mi imaš u dvoru pusta konja velikoga,
hrani mi ha u dvoru, djevojko, osam dana,
vjerenice,
a kad mi se izvrši, djevojko, osmi danak,
ti mi pusti konjica l’jepom zelenom planinom,
i njega mi ti pokri’ čistom svilom do kopita, –
ko pješice uzide neka se na konja vrže,
i neka boga moli za dušu za Miloševu”.
Još htijaše Milošu s punicom govoriti,
Dragilović junak,
a ončas se bješe s dušome razdijelio;
a ona se vratila k svome dvoru bijelomu,
ljubi Lazarova.
Tužne glase donese jedinici ćerci svojoj.
Kad je mlada djevojka svoju majku razumjela,
pusta konja hranila na puno na osam danak’;
konja bješe pustila planinome zelenome,
i još ga pokrila čistom svilom do kopita.

Epska narodna pesma

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*