Đurđeva Jerina

Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b’jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
„Moj unuče, nejačak Maksime!
„Bi li mene nešto sjetovao?
„Ja imadem šćercu mljezinicu,
„Troji su je prosci zaprosili:
„Jedno prosi Vilip Madžarine,
„Od Madžarske od zemlje bogate;
„Drugo prosi od Moskova kralju;
„Treće prosi car Otmanoviću
„Od Stambola grada Carigrada;
„Sjetuj mene dijete, Maksime,
„Kom ću proscu moju ćerku dati?“
Besjedi joj dijete Maksime:
„Ja ću tebe, bako, sjetovati:
„Ako hoćeš mene poslušati,
„Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
„Te će ona biti u bogatu;
„Ako ne daš ćerku za Madžara,
„A ti podaj od Moskovske kralju,
„Kad budemo s kraljem prijatelji,
„Moskovi su od boja junaci,
„Mogu nama pomoć’ vojevati;
„Ako li je dadeš za Turčina,
„Turčin hoće zemlju od miraza,
„Hoće zemlju, hoće i gradove.“
Kad to začu Đurđeva Jerina,
Maksima je rukom udarila,
Udari ga rukom po obrazu,
Kako ga je lako udarila,
Udarila po bijelu licu,
Četiri mu pomjerila zuba,
Maksim pade u travu zelenu,
Svega g’ crna krvca obalila,
Krvcu pljuje, a tiho besjedi:
„Bog t’ ubio, moja stara bako!
„Kud je dala, u z’o čas je dala!
„S njome dala zemlju i gradove!“
Kako reče, onako se steče:
Dade ćerku za Otmanovića,
I s njom dade zemlju i gradove.

Epske narodne pesme