Kad bezumno, jadno nemajčinstvo,
presiječe život što plete,
pa u utrobi, gdje je snilo,
ugasi i svoje dijete.
O nemajko, zar pupoljak svoj,
zar ti nije žao ploda čista?
Ostavi me na raskršću
nerođenog i rođena,
ostavi me tek začetog,
bez života i imena.
Moj pjesniče, riječi ti tuže,
zanijemiše i usta i slova,
dok po nebu u vječnom hodu,
luta korak malih snova.
A možda sam bio taj,
izdanak što ima i sreću i put,
a ti majko poklonila meni,
prvo život, pa onda i smrt.
Ostavite komentar