Bio sam tamo.
U tišini betona i kostiju
gdje ni ptice ne pjevaju.
Gledao sam drvo koje pamti,
i sjenke koje ćute duže od vječnosti.
Sve riječi su mi otpale sa usana
kao lišće u jesen
pred vjetrom što zna istinu.
Nijesam htio da pišem,
nijesam smio.
Pjesma bi bila izdaja
onih koji su umirali bez glasa,
među zidinama koje su gutale bez spasa.
Svaka riječ je zastala u grlu
kao da je znala,
ovo što se ne smije dotaknuti jezikom.
Htio sam samo da ćutim,
da stanem na travu
i poželim iz dubine duše,
da se nikad ne ponovi više.
Ostavite komentar