Cvile oluci, plaču prozori,
kiša lije, u našoj zgradi je mirno,
razmišljam ko su mi pjesnički uzori,
da sve bude obzirno.
I dugo sam lutao prašumom misli,
u potrazi za tom niti,
od čega je sve počelo,
dokle je došlo, kako će dalje biti.
Razmišljam o pjesmi, kako ona nastaje,
Vi biste pjesmu? Šta biste s njom?
Misao tu zastaje.
Da li se čovijek uopšte sjeća riječi svoje pjesme
koju je pretočio na papir? Kome ona ostaje?
Kada bi se pjesma sama napisati znala,
to bi bile rečenice pune života, jake i teške,
velelepna i pompezna, pjesma, odmah bi se prepoznala,
ko je autor, po svom stilu, izdvojena kao original,
tu nema greške.
I onda shvatam, riječi su mrtve ako ih nema ko pročitati,
ako ih nema ko svojim pogledima iznova oživljavati,
kao i svojim govorom hvaliti.
Dugo sam tako mislio o nastanku pjesme i nastade sama tako,
čemu nas je život to naučio,
osim na borbu neprekidnu i na riječi
koje nastaju i postaju iz njegove težine, nimalo lako.
Ostavite komentar