Majka, najljepša riječ u našem jeziku,
nekome je dovoljno,
nekome treba više
ali sa ubjedjenjem,
niko ljepše ne umije da diše.
Samo ona može budna da spava,
ljubi bolu da prodje,
majčino čedo kod kuće kad dodje.
Kad je pustiš samu u mrak,
očekuješ da ćeš tamo sunce naći,
i nađeš ga, i nadješ,
al’ zadje jednog dana.
Prvi zalazak bez izlaska.
Telefon ućuti, a ti očekuješ
onaj svakodnevni poziv
od pet slova i riječi:
Jesi li gladan? Obuci se, kako si?
Ubjedjuješ sebe da nije, a jeste.
Očekuješ doći će, a neće,
uporno pozivaš ali,
tamo je vječno zauzeće.
Na tren shvatiš da ona što
najglasnije voli, ljubi i sanja,
nije ni priča ni bajka,
već jedna jedina majka.
Ostavite komentar