Tamo negde u daljini
usamljena breza stoji,
šta li smera koga čeka
usamljena i daleka.
Samoća joj krošnju zlati,
lišće žuti, dole sleće,
ispod breze tepih meće,
dok joj rese s grana vise
kao kapi zlatne kiše.
Zašto breza sama stoji
kao suze kapi broji,
što padaju s njenog tela
ko knjeginji s lica bela.
Imala je svoje dane
al’ joj vetar slomi grane.
Sve rastera čežnju posla,
samo breza sama osta.
Zato sama sada jeca
na čistini bez drveća.
Proživela svoje dane
baca pogled na stradanje,
breza stari stablo buja
za večnost se ona čuva.
Ostavite komentar