Pošetala carica Milica
ispod grada bijela Kruševca;
s kome šeću dvije mile kćeri:
Vukosava i lijepa Mara.
K njima jezdi Vladeta vojvoda
na doratu, na konju dobrome;
Vladeta je konja oznojio
i u b’jelu pjenu obukao.
Pita njega carica Milica:
„Oj, boga ti, kneževa vojvodo,
što si tako konja oznojio?
Ne ideš li sa polja Kosova?
Ne viđe’li čestitoga kneza,
gospodara i moga i tvoga?“
Al’ besjedi Vladeta vojvoda:
„Oj, boga mi, carice Milice,
ta ja idem sa polja Kosova,
al’ ne viđeh čestitoga kneza,
već ja viđeh kneževa zelenka,
ćeraju ga po Kosovu Turci,
a knez mislim da je poginuo“.
Kad to začu carica Milica,
proli suze niz bijelo lice,
pak još pita Vladetu vojvodu:
„Još mi kaži, kneževa vojvodo,
kad si bio na Kosovu ravnu,
ne viđe li devet Jugovića
i desetog starog Jug-Bogdana?“
Al’ besjedi Vladeta vojvoda:
„Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
i ja viđeh devet Jugovića
i desetog starog Jug-Bogdana:
oni bjehu u pola Kosova,
krvave im ruke do ramena
i zeleni mači do balčaka,
ali su im malaksale ruke
sijekući po Kosovu Turke“.
Još mu reče carica Milica:
„Stan’, počekaj, kneževa vojvodo!
Ne viđe li još dva zeta moja:
Brankovića, Miloš-Obilića?“
Al’ besjedi Vladeta vojvoda:
„Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
i ja viđeh Miloš-Obilića:
on stajaše u polju Kosovu,
na bojno se koplje naslonio,
bojno mu se koplje prelomilo,
pak na njega Turci navališe,
dosad mislim da je poginuo;
al’ ne viđeh Vuka Brankovića,
ne viđeh ga, ne vid’lo ga sunce!
On izdade čestitoga kneza,
gospodara i moga i tvoga“.
Ostavite komentar