U kasne sate pre nego spustim,
sanjive kapke na oči nemirne,
puni će mjesec u krošnjama gustim,
kroz prozor u moju sobu da virne.
Pre no što ponizno i tiho,
za miran san zamolim Tvorca,
a misli crnih umiri vihor,
anđeo poslan iz nebeskog dvorca.
Želje svoje usmjerim na te,
i zamolim Ga, možda će čuti,
da nam se oni časovi vrate,
ponovo da nam se ukrste puti.
Ne to neće više biti,
ali nada ko mjesec na nebu gori,
kad si u glavi mirnije ću spiti,
i lakše noć ću privesti zori.
Noći ovakvih još koliko?
Zalud nesrećni u snove bježe.
Bez hjeba bih lakše sviko,
bez tebe naviknut’ je teže.
A ti si negdje u svome svijetu,
mirna i puna svake sreće,
nisi sama u krevetu,
dok luna sija kroz drveće.
Ostavite komentar