Svaki čovjek ovoga svijeta,
bilo kojeg zvanja vjere ili rase,
u dnu duše je poeta,
da l’ pjeva za druge ili poje za se.
Kad se smijemo plačemo, tužni il veseli
pjesma nikad ne škodi, ona uvijek prija,
nekad sve je crno, nekad sve pobijeli
sve je opet neka poezija.
Ali se samo poneko osmjeli,
da na papir stavi svoje djelo,
većina sakriva život cijeli,
ono što se nikako ne bi kriti smjelo.
Da mrziš i voliš ljepoti se diviš,
kad srce ti lupa jače i kad zbog nečeg si srećan,
pjevajući i nakon smrti živiš ,
jer samo si u pjesmama vječan.
Pjesma je čudo. Pjesma je lijek
i za dušu i za tijelo
i kad odlazimo zauvijek ,
na grobu nam drže opijelo.
Nikad pjesmu ne prekidaj svoju,
uvijek neka bude hrabra i smjela,
zasluži da odeš tamo gdje poju,
neprekidno horovi anđela.
Zato neka se ne stidi niko
da pjeva, neko ovako neko onako,
pjesma je lijepa onoliko
koliko kad je čuješ bi plak’o.
Ostavite komentar