Pod sinjim nebom je…

Pod sinjim nebom je, u rodnom kraju svom
Venula setna, zamišljena…
Na kraju uvela i možda, nada mnom
Lebdela već je senka njena.
No neprestupna crta stoji između nas:
Zalud sam staru ljubav zvao
S ravnodušnih sam usta čuo smrti glas,
Ravnodušno ga saslušao.
I eto koga ljubih dušom svojom svom
S toliko teških žudnji, nada,
S toliko bolnog tugovanja za njom,
S toliko bezumlja i jada!
Pa gde su patnje, ljubav? Sad u duši toj
za senku koju smrt mi uze
Za secanje na zivot nepovratni moj,
ne nalazim ni bol ni suze.

Aleksandar Sergejevič Puškin

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*