Oj Kozače, ratni sine!…
Sred grmljave i zveketa,
Usred naše bojne muke,
Slušao sam tanke zvuke,
Pune bola, pune seta,
— Ko da slušam stare bajke —
Tvoje glasne balalajke.
Gledo sam te, pun miline,
Kako jezdiš, kako letiš,
I krvavom šaškom pretiš;
Pa još kad se Kozak setiš
Tvoje lepe Ukrajine,
U oku ti plamen sine,
Polego bi tanku zmiju,
Megdandžiju — bedeviju
Preko polja da se vine —
Ali gde je zemlja lepa?
Gde je stepa?…
Oj Kozače, bojni brate!
Poznajem ti tešku muku
I po pesmi i po zvuku,
Po uzviku i jauku,
Što zadrkće sa usana
Kao želja usijana…
Pevaš pesme tužne, mile,
Od ljubavi i megdana,
Pa se sećaš strašne sile,
I strašnijih jošte dana;
Ta bojeva davni’, stari’,
Sa Tatari i Madžari,
I kozačkoj novoj slavi,
Na Timoku i Moravi, —
Kako ste se onda bili,
Kako ste se krvavili:
Protiv sto si sam išao,
Na hiljadu jurišao:
Zuji kuršum i kumbara,
Grme gore i doline,
A Kozaku duša stara
Od siline i miline —
Dirnut handžar iz korice
Ili listak iz gorice,
Kad se vihor igra njima —
Zatreperi u prsima.
Pa, Kozače, brate mili,
Kad otideš tvome kraju,
Kozačkome zavičaju,
I zatreseš balalajku,
Pozdravi nam staru majku
Ukrajinu…
Ostavite komentar