
Kosti su naše na Kajmakčalanu, Kumanovu, Bregalnici
I Ceru
u mlado drveće izrasle.
Kosti su tamo do Soluna i Krfa rasute,
iz mora se ogrlice bele,
Kosti su naše na Kozjaku, i Pohorju, u Sremu i na
Kadinjači,
na ostrvu Friuli kraj Marselja,
Do Baltika i iza Kavkaza, do Sibira kosti su naše
rasute;
Borismo se uvek za neku sveslobodu,
za neku veliku tvorbu,
Ginusmo uvek za neko ostrvo mira.
I stavljasmo uvek jedine oči u torbu,
Zenice iz mraka ne videše belilo zore.
Sahraniše nam bezglava tela u Koruškoj
usred Sela, ispod Košute,
U El Šatu nam deca ostaviše bezazlene oči
Na Korani nas sekli, i pekli na Kozari, na Prosari
Na Neretvi hteli ranjenike da udave,
Streljali nas u zoru na Toplici i Moravi,
Proricali nam da nas neće biti.
Ko bi rekao da ćemo ikada sa širokog izvora
sa izvora uskrsnuća preživelog naroda
ponovo Hrabrosti
i Slobode piti.
Ostavite komentar