
Čuj, kako jauče vetar kroz puste poljane naše,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi,
I već pred sobom vidim ubog i stari dom:
Na pragu starica stoji i mokru živinu vabi,
I s repom kosmatim svojim ogroman zeljov s njom-
A vetar sumorno zviždi kroz crna i pusta polja,
I guste slojeve magle u vlažni valja do…
Sa krikom uzleće gavran i kruži nad mojom glavom,
Mutno je nebo svo.
Jedna od najlepših pesama, ako ne i najlepša pesma u srpskoj poeziji!
Prelepo,kako divne pesnike smo mi imali a danas niko za to ne mari ..prelepo
Izguglao sam ove stihove koji su mi ostali u pamcenju jos iz davne osnovne skole. Pogresno sam verovao da je ovo Djura Jaksic sastavio. Neku neverovatnu rezonancu i znacaj imaju ovi stihovi i dan danas u vezi Balkana i njegove geografije. Sela su opustela i u njima zivi samo po neki starac. A magle i gavrana ima vise nego ikad.
U pravu ste! Kao da je pesnik pomalo „vidovito“ ispevao ovu pesmu jer naša sela danas, zaista izgledaju sumorno kao u ovoj jeseni. Evo i ja se podsećam njegove predivne poezije. Ko je živeo na selu, može do detalja zamisliti ovu pesmu. Veoma cenim ovog pesnika i uživanje je čitati njegove pesme.
Ko da mari za pesnike?
Pa danas je u Srbiji više nepismenih nego 1946.
Potpuno se slazem sa Vama Srbo, divne pesme i divni pesnici…a deca sada to i ne uce, a ja se u sedmoj deceniji secam i divim nasim velikanima. A ovo jeste ako ne najlepsa a ono jedna od…..
U Srbiji umiru sela, u Hrvatskoj također. U Hrvatskoj umiru vinogradi, umjesto njih raste šikara, ribari više ne pletu svoje mreže, a u Vojvodini nestaju salaši. Sve je manje tamburaša, mjerama i snaša, a djeca u svijet odiše naša sa obje strane grane i jad i tuga nikako da stane. A nekada smo bili isti, isto i značili smo nešto!!; A sada smo hrpa jada i bijede i nitko i ništa. Kako je to tužno živjeti sa time u mojoj 75.godini života!?