
Ne znam te i ne znaš me
i nemam ti pokloniti ništa
osim stiha i ovu pesmu
koja će biti sasvim tiha.
Slova redjam bez smisla
i reda jer mi konfuziju
u glavi tvoj pogled pravi.
Taj pogled što negde
odsutno luta i nije ti važno
što na ovoj zimi nemaš
toplog kaputa.
Ispred tebe kutijica i dinar
neki, preziru te jer nisi
ništa stekla a ne sećaju
se da si nekad i ti bila
zaljubljena reka.
Želela si porodicu i topli
dom ali mladost i snove
tvoje odneše neki drugi
vozovi.
Prolaze ljudi ne primećuju
te više,a ne primećuješ
više ni ti njih jer i sama
znaš da ljubavi medju
ljudima nema više.
Sedimo i gledamo jedna
kroz drugu svaka svoju
patnju nosi razlika je jedina
što nismo svi bosi.
Sramota me hvata jer ti
nemam šta dati osim stiha
i ovu pesmu koja će biti
sasvim tiha.
Ostavite komentar