Nad strmim kanjonom vrh litice tvoje
u razdanje jutra dok se magla gruša,
ti, stojiš, bore, i širiš grane svoje,
slušajući grgolj r’jeke dok pjenuša.
U bistrini svojoj, ispod tebe teče,
skupljajući sjenke oblaka što brode,
raznoseći miris u purpurno veče
sa iglica tankih površinom vode.
A kada ti grane prostorom zabruje,
iz žilišta snaga sukne u jedrine,
dočekajuć’ zime i planinske struje,
ti se rveš vješto iznad te dubine.
Godinama tako, snagom moćnog džina
stražiš nad kanjonom gdje se munja tuli,
stasao i stamen, kralj mrkih planina,
kojeg suri or’o svojim letom grli.
Ostavite komentar