Na njivi posnoj vječno se nadam,
tegleći brazdom kameno ralo.
Povijen plužim i slomljen padam,
život mi grabi i ovo malo!
Vjetrovi lome, odnose kiše,
sve što mi ruka na žulju stvori.
Na čelu muka u znoju njiše,
sitan pred Bogom molitvu tvorim!
Gospode, pogledaj svojim okom,
u svevid zjene grešna me stavi!
Nad jamom mračnom i predubokom
digni me vjerom-znakom se javi,
da spoznam trpnju zbog koje stradam,
usliši, Gospode, da sobom vladam!
/Gavrilu Principu/ „Naše će sjenke hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu!“ Noć crnilo iznad grada umotava u tišinu. Po ćeliji šapat pada zavjet zadnji Terezinu. Čelo vlažno, vatrom gori, gasne žižak mutnom vodom- […]
Nad strmim kanjonom vrh litice tvoje u razdanje jutra dok se magla gruša, ti, stojiš, bore, i širiš grane svoje, slušajući grgolj r’jeke dok pjenuša. U bistrini svojoj, ispod tebe teče, skupljajući sjenke oblaka što […]
Ne iskopnjeh vjerom, Hristomajko draga, mada me kroz život dažd studeni bije! Iz kor’jena duše niče nova snaga, a srce toplinom neizmjernom grije! Ne plaše me sjene ogoljelih grana, a ni hladan pokrov od promrzlog […]
Copyright © 2013 - 2023. Prelepa poezija | Izrada sajta - OP
Ostavite komentar