Na njivi posnoj vječno se nadam,
tegleći brazdom kameno ralo.
Povijen plužim i slomljen padam,
život mi grabi i ovo malo!
Vjetrovi lome, odnose kiše,
sve što mi ruka na žulju stvori.
Na čelu muka u znoju njiše,
sitan pred Bogom molitvu tvorim!
Gospode, pogledaj svojim okom,
u svevid zjene grešna me stavi!
Nad jamom mračnom i predubokom
digni me vjerom-znakom se javi,
da spoznam trpnju zbog koje stradam,
usliši, Gospode, da sobom vladam!
Ostavite komentar