Braća i sestra

Rani majka devet mili sina
I desetu šćercu mljezinicu;
Ranila ih dok ih odranila,
Dokle bili sini na ženidbu,
A đevojka bila na udaju,
Nju mi prose mlogi prosioci
Jedno bane, drugo dženerale,
Treće prosi iz sela komšija
Majka daje u selo komšiji,
Braća daju s preko mora banu,
Još su braća sestri besjedila:
“Ja ti pođi, naša mila sejo,
“Ja ti pođi s preko mora banu,
“Mi ćemo te često pohoditi:
“U godini svakoga mjeseca,
“U mjesecu svake neđeljice.”
To je sestra braću poslušala,
Ona pođe s preko mora banu.
Al’ da vidiš čuda velikoga!
Ja Bog pušća od sebe moriju,
Te pomori devet milih brata,
Sama osta samorana majka.
Tako stade tri godine dana.
Ljuto pišti sestrica Jelica:
“Mili Bože, čuda velikoga!
“Što sam vrlo braći zgriješila,
“Te me braća pohoditi ne će?”
Nju mi kore mloge jetrvice:
“Kučko jedna, naša jetrvice!
“Ti si vrlo braći omrznula,
“Te te braća pohoditi ne će.”
Ljuto pišti sestrica Jelica,
Ljuto pišti jutrom i večerom.
Al’ se milu Bogu ražalilo,
Pa on posla dva svoja anđela:
“Id’te dolje, dva moja anđela,
“Do bijela groba Jovanova,
“Jovanova, brata najmlađega,
“Vašijem ga duhom zadanite,
“Od groba mu konja načinite,
“Od zemljice mijes’te kolače,
“Od pokrova režite darove;
“Spremite ga sestri u pohode.”
Hitro idu dva Božja anđela
Do bijela groba Jovanova,
Od groba mu konja načiniše,
Njinijem ga duhom zadanuše,
Od zemljice mijese kolače,
Od pokrova rezaše darove;
Spremiše ga sestri u pohode.
Hitro ide nejačak Jovane;
Kad je bio dvoru na pomolu,
Daleko ga seja ugledala,
Malo bliže pred njeg’ išetala,
Od žalosti vrlo zaplakala,
Ruke šire, u lice se ljube;
Pa je seja bratu besjedila:
“Jeste l’ mi se, brate, zatjecali,
“Kad ste mene mladu udavali,
“Da ćete me često pohoditi:
“U godini svakoga mjeseca,
“U mjesecu svake neđeljice?
“Evo danas tri godine dana
“Nijeste me jošte pohodili!”
Još je njemu seja besjedila:
“Što si tako, brate, potavnjeo
“Baš kan’ da si pod zemljicom bio?”
Besjedi joj nejačak Jovane:
“Šuti, sejo, ako Boga znadeš!
“Mene jeste golema nevolja:
“Dok sam osam brata oženio,
“I dvorio osam milih snaha;
“A kako se braća iženiše,
“Devet b’jelih kuća načinismo;
“Za to sam ti pocrnjeo, sejo.”
I on bio tri bijela dana.
Oprema se sestrica Jelica,
I oprema gospodske darove,
Da daruje braću i snašice:
Braći reže svilene košulje,
A snahama burme i prstenje.
Al’ je Jovo vrlo ustavljaše:
“Ti ne idi, moja mila sejo,
“Dok još braće u pohode dođe.”
Al’ Jelica ostanuti ne će;
Ona spremi gospodske darove;
Otale se Jovo podigao
I sa šnjime sestrica Jelica.
A kad blizu dvora dolaziše,
Kod dvora je prebijela crkva.
Pa besjedi nejačak Jovane:
“Ti počekaj, moja mila sejo,
“Dok ja odem za bijelu crkvu:
“Kad smo srednjeg brata oženili,
“Ja sam zlatan prsten izgubio,
“Da potražim, moja mila sejo.”
Ode u grob nejačak Jovane,
A ostade sestrica Jelica
Čekajući nejačka Jovana.
Čekala ga, pa ga potražila,
Al’ kod crkve mlogo novo groblje:
Tu se odmah jadu osjetila,
Đe j’ umr’o nejačak Jovane.
Hitro ide dvoru bijelome;
Kad je blizu dvora dolazila,
Al’ u dvoru kuka kukavica;
To ne bila sinja kukavica,
Veće njina ostarila majka.
A Jelica na vrata dolazi,
Ona viče iz grla bijela:
“Jadna majko, otvori mi vrata.”
Stara majka iz dvora besjedi:
“Id’ odatle, od Boga morijo,
“Devet si mi sina umorila,
“I men’ hoćeš ostarilu majku?”
A Jelica bila besjedila:
“Jadna majko, otvori mi vrata,
“Ovo nije od Boga morija,
“Već Jelica tvoja mila šćerca.”
Pa joj majka otvorila vrata,
Zakukaše, kano kukavice,
Rukama se b’jelim zagrliše,
Obje mrtve na zemlju padoše.

Neistorijski ciklus

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*