Zvono manastirsko daleko se čuje,
I teče molitva stare srpske lavre;
To Gospod blagi milo pravoslavlje,
U žeženo zlato kao kovač kuje.
Tamo gdje se posno vjekovima spravlja.
Gdje se niko krivo još zakleo nije,
Od kad sunce s neba Svetu Goru grije.
Istočniče bistri milog pravoslavlja!
Moja duša hoće gdje je Sava Sveti
Obnovio temelj duhovnoga zdanja,
Čekajući novo Ljeto Vavedenja
Uz slavopoj Hristu i Presvetoj Djevi.
Duhovno utočište Stefana Nemanje.
Prag, sasude, kivote i ikone svete,
Cjelivati hoću kao majku dijete;
Dok mi duša sluša monaško pojanje.
Najsjajnija zvijezdo pravoslavnog neba,
Okrepljenje tijelo hoće s tvog izvora
Da zahvatim vode iz Savinog bunara
I zatražim mrvu beskvasnoga hljeba.
Da mi se radosno osmjehne lice,
Kad u srećnom času dođem ti pred vrata,
Najdivnija kruno duhovnoga zlata;
Hilandare stoni, srpska prestonice.
Nemanja Zivlak
Ostavite komentar