Tebi mučenice, odu noćas pišem.
Što cvijeće u kosu nikad nisi splela
Što su ti maramu crnu uvezali,
I suzu u oči, za narod i sela.
Tebi evo, majko, što si me mlijekom
Sa ranjene dojke umiruć’ zalila
Tebi ruke pružam, glavom mjesto tražim,
I toplinu tvoga uvijek milog krila.
Pognute glave kao pred ikonom
Stojim pred tobom stradalnice vijeka,
I gledam u rane, ožiljke i bore
Dok u mišicama vri mi krvi rijeka.
Sve aveti svijeta, i pogani crvi
Grabiše se oko kosti i tvog mesa,
A ti, uvezana čeličnim lancima
Lelečeš do Boga, pucaju nebesa.
Majčice moja, rođena, mila!
Smrvljene lobanje mojih praotaca
Tvoj su bedem tvrdi s kojeg ću kidisat
Na horde zlotvora, grdnih grabljivaca.
Sa tih će bedema dušmanin prokleti
Skakati u ambis raspuknute glave,
I niko ti više obraz uzet neće
Zaručnice Svetih, Lazara i Save.
Ako opet trube oglase se bojne
Za tebe ću majko rado poći prvi
Da dušmana sretnem međ kostima svetim,
U rijeci mojih praotaca krvi.
Ta je rijeka, majko, tapija i zalog
Da ni zrno tebe nikome ne damo
Da se uzidamo s lobanjama golim,
I da sinovima šanac ostavljamo.
Ostavite komentar