„Ne znam, ne želim da mislim
i ne tiče me se ništa!“
Reči su to što nas čuvaju.
Dok hramovi, domovi
i gradovi
tonu u zgarišta.
Mašta naša
sestra je strahu.
Gradi ona sokratske gozbe.
Dok bođoši lepi,
počivaju u prahu.
Živeti se može iz podruma.
Ljudoliki sede na klupama
našega detinjstva.
Njihovo najbolje,
nije čak ni naše najgore.
Živeti se može mimo uma.
Ostavite komentar