Iz davnih svjetova me ševak mila lica mami,
zjenica oka i njene usne medne…,
livade se njišu
i vrbe nepregledne
šapuću kraj rijeke ljubavne poeme.
Mirišu kose na zumbule mavene;
prostrla tuniku pa u travi bludi…
leptiri i pčele,
bumbari i ljudi
svi te se sjećaju dokle traje vrijeme.
Samo sam te ja belćim zaboravio,
ne sjećam se Bosne,
nit’ Modričkog Luga…,
pustila je duša štuke niz rukavce,
posulo je inje kose milovane.
Ja se zagledah u njene oči, da vidim luči kako se pale. A ona suzicom obraze skvasi, u njedra da skrije zvjezdice male. Ja je na grudi privukoh bliže, da joj opčinim biće u noći. […]
Uplašenih očiju premetao je po rukama nova sepeta: ovaj kao da joj je malešan, ovaj kao da joj je potaman. Ljeskovina zavodljivo bljeska pod dlanovima ogrubjelim, nudi mu se. Kasno je, ljubavi moja, kao da […]
Ah, joj cvijete, proljetnice, joj ljepoto sa Krendaljke, kad se sjetim tvoga hoda preko moje Umetaljke. Sunce klonu, ali ti zasija, joj mirisna rapsodijo; e, ja mišljah da si cvijeće, srca moga poezijo. Pa ja […]
Copyright © 2013 - 2025. Prelepa poezija | Izrada sajta - OP
Ostavite komentar