Ključ

Otac je otišao na put
A niko mi javio nije
O da li je na njih lјut
Što se to od mene ktije

Pitala sam se ima li šta da jede
A on spavao snom pravednika
Gledala sam do kasno u zvijezde
Dok me nosila nemira rijeka velika

I kao grom iz vedra neba
Još mi u ušima odzvanja glas:
„ Nјemu više ne treba hlјeba.
On je na nebu potražio spas.“

Riječi tugu opisat ne mogu
I šta mi je na dušu palo
Moleći se Bogu
Poželјeh u kući posjediti malo.

Ali ja nemam klјuč
Navikla sam da me neko čeka tamo
A tako želim sjest na kauč
I udisati vazduh samo

Molila sam da mi daju klјuč
A sestre me gledale kao da sam sluga
Kao da sam pravila puč
Obe su rekle da klјuč ima ona druga

Došla sam ispred stare kapije
Sve je isto kao nekad
Jedino mama ispred kapije nije
Niti me tata ispod jabuke čeka

Na kući se vrata ne otvoriše
Osmijeha maminog nema
Tuga nadire sve više i više
Dok stojim pred vratima nijema

Prokleta vrata zaklјučana
Ne daju mi u škrinju uspomena
Kao da sam zakovana
Stajala sam tu dugo vremena

Kao kroz maglu neku
Oko mene su letjele slike
Plivala sam kroz uspomena rijeku
Gušila sam duše krike

Na kauč ne mogu, al’ sjedoh ispod jabuke
Tu su oni sjedili često
Na sto sam spustila ruke
Na ono isto mamino mjesto

Mama je dan koji otišla prije
Da tamo tatu dočeka
Da mu i tamo postelјu grije
Od tada pa dovjeka

U njivu pogledah kad sam polazila
Sjetih se kako su sestre pričale o raži
Dok sam kod komšije vodu pila
Shvatih da za sestre zidine imaju draži

Živote, kurvetino podla
Zašto si mi zameo staze
Ni mamu nisam ispratit mogla
Jer si mi porušio sve bogaze

Zašto si se poigrao sa mnom
Ni klјuč mi nisi dao
Zar misliš da ću gaziti dnom
Zato što si ti bio zao

Zar misliš da hodam po bespuću
I skuplјam cigle i stijene
Ne treba meni klјuč za kuću
No treba za uspomene

Marica Lukić
( knjiga Probuđene rime)