Ključ

Marica Lukić

Otac je otišao na put
A niko mi javio nije
O da li je na njih ljut
Što se to od mene ktije

Pitala sam se ima li šta da jede
A on spavao snom pravednika
Gledala sam do kasno u zvijezde
Dok me nosila nemira rijeka velika

I kao grom iz vedra neba
Još mi u ušima odzvanja glas:
„ Njemu više ne treba hljeba.
On je na nebu potražio spas.“

Riječi tugu opisat ne mogu
I šta mi je na dušu palo
Moleći se Bogu
Poželjeh u kući posjediti malo.

Ali ja nemam ključ
Navikla sam da me neko čeka tamo
A tako želim sjest na kauč
I udisati vazduh samo

Molila sam da mi daju ključ
A sestre me gledale kao da sam sluga
Kao da sam pravila puč
Obe su rekle da ključ ima ona druga

Došla sam ispred stare kapije
Sve je isto kao nekad
Jedino mama ispred kapije nije
Niti me tata ispod jabuke čeka

Na kući se vrata ne otvoriše
Osmijeha maminog nema
Tuga nadire sve više i više
Dok stojim pred vratima nijema

Prokleta vrata zaključana
Ne daju mi u škrinju uspomena
Kao da sam zakovana
Stajala sam tu dugo vremena

Kao kroz maglu neku
Oko mene su letjele slike
Plivala sam kroz uspomena rijeku
Gušila sam duše krike

Na kauč ne mogu, al’ sjedoh ispod jabuke
Tu su oni sjedili često
Na sto sam spustila ruke
Na ono isto mamino mjesto

Mama je dan koji otišla prije
Da tamo tatu dočeka
Da mu i tamo postelju grije
Od tada pa dovjeka

U njivu pogledah kad sam polazila
Sjetih se kako su sestre pričale o raži
Dok sam kod komšije vodu pila
Shvatih da za sestre zidine imaju draži

Živote, kurvetino podla
Zašto si mi zameo staze
Ni mamu nisam ispratit mogla
Jer si mi porušio sve bogaze

Zašto si se poigrao sa mnom
Ni ključ mi nisi dao
Zar misliš da ću gaziti dnom
Zato što si ti bio zao

Zar misliš da hodam po bespuću
I skupljam cigle i stijene
Ne treba meni ključ za kuću
No treba za uspomene

Marica Lukić
( knjiga Probuđene rime)

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*