Majci

Marica Lukić

Oprosti majko,
što tako lijep proljetnji dan
i nesreću mi donijeti može
Rekoše da si u svijetu osame
dozivala me u svoj samrtni san.

A znam da rekla bi mi
” Odbaci to od sebe!
Da l’ se ti smijala il’ tugovala
dani će teći.
Pazi i gledaj sebe!
Zar ne vidiš, da sem majke
niko ti to neće reći? ”

Proljeća osmijeh i tvoj dirljiv osmijeh
nezaboravna su sjećanja.
Prigrlile su te izbeharale krošnje
i nježni proljetnji lahor
odnio te u ljuljašku plaveti.

Sad u tišini i svom ćutanju
vidim vrijednost tvojih riječi
i opet se proljeće i ja
srećemo olistali, procvjetali.

Oprosti što u izraslom cvijeću
tražim i tražim cvijet vrijedan tebe
i što na tren ne vidim sreću
i ne prepoznajem sebe.

To bude samo tren
kad vidim da te ni jedan cvijet vrijedan nije
i krenu tišine noći
ta siva sjen…

I evo, misao će poći
da s vjetrom u kosi
drhtaj srca nosi
da u svijetu osame
padne ti na rame
nježne riječi šapne
srcu da ti lakne.

Sanjaju te proljeća
sa dirljivim osmjehom
i ja te sanjam
kao što nikada ostale sanjati neću.

Marica Lukić
(knjiga Probuđene rime)

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*