Oprosti majko,
što tako lijep prolјetnji dan
i nesreću mi donijeti može
Rekoše da si u svijetu osame
dozivala me u svoj samrtni san.
A znam da rekla bi mi
“ Odbaci to od sebe!
Da l’ se ti smijala il’ tugovala
dani će teći.
Pazi i gledaj sebe!
Zar ne vidiš, da sem majke
niko ti to neće reći? “
Prolјeća osmijeh i tvoj dirlјiv osmijeh
nezaboravna su sjećanja.
Prigrlile su te izbeharale krošnje
i nježni prolјetnji lahor
odnio te u lјulјašku plaveti.
Sad u tišini i svom ćutanju
vidim vrijednost tvojih riječi
i opet se prolјeće i ja
srećemo olistali, procvjetali.
Oprosti što u izraslom cvijeću
tražim i tražim cvijet vrijedan tebe
i što na tren ne vidim sreću
i ne prepoznajem sebe.
To bude samo tren
kad vidim da te ni jedan cvijet vrijedan nije
i krenu tišine noći
ta siva sjen…
I evo, misao će poći
da s vjetrom u kosi
drhtaj srca nosi
da u svijetu osame
padne ti na rame
nježne riječi šapne
srcu da ti lakne.
Sanjaju te prolјeća
sa dirlјivim osmjehom
i ja te sanjam
kao što nikada ostale sanjati neću.
Marica Lukić
(knjiga Probuđene rime)
Ostavite komentar