Milan-beg i Dragutin-beg

Dva se brata vrlo milovala:
Beg Milane i beg Dragutine.
Koliko se braća milovala,
Pod njima se dobri konji ljube.
Beg Milan-beg bratu govorio:
“A moj brate, beže Dragutine!
“Hodi, brate, da se iženimo.”
Beg Dragutin bratu govorio:
“Lasno bi se, brate, iženili;
“Al’ kad tuđe seje sastavimo,
“Tuđe će nas seje zavaditi,
“Baška će nam dvore pograditi,
“Između njih trnje posaditi,
“I kroz trnje vodu navratiti,
“Neka trnje u visinu raste,
“Da se nikad sastat’ ne moremo.”
Beg Milan-beg brate ne slušaše,
Već isprosi lijepu đevojku
I iskupi kićene svatove,
Te dovede lijepu đevojku,
Načinio šenluk i veselje.
Kad je bilo noći po jaciji,
Mladijence u đerdek svedoše;
Kada beže u odaju uđe,
A đevojka stoji pod duvakom,
On za sobom zatvorio vrata,
Diže curi puli duvak s lica,
Sinu lice, kano žarko sunce,
Beg zagrli lijepu đevojku,
Hotijaše, da je i poljubi;
Al’ mu veli lijepa đevojka:
“Gospodaru, bego Milan-bego!
“Ne dam tebi lica obljubiti,
“Dok ne vidim tvoga brata glave,
“Đe se mrtva po avliji valja.”
Ondar joj je bego govorio:
“Ne budali, lijepa đevojko!
“Volim brata od očinjeg vida;
“Ko bi mog’o bratu kidisati?”
Veli njemu lijepa đevojka:
“Ako ti je žao kidisati,
“Ti ćeš sjutra rano uraniti,
“Pa ti hajde u lov u planinu,
“I povedi brata Dragutina,
“Ponesite sive sokolove,
“Povedite hrte i zagare,
“Pa krećite tice jarebice,
“Napušćajte sive sokolove,
“Nek fataju tice jarebice;
“A krećite srne i košute,
“Napušćajte hrte i zagare,
“Neka taru srne i košute;
“Pa najpošlje, bego Milan-bego,
“Ti zametni hajku u planini,
“Pa ti kreni zvijera arslana,
“Svoga brata metni na busiju,
“Otkuda će arslan udariti,
“Pa će njega arslan pogubiti.”
To je bego odmah kail bio,
On joj reče, da će učiniti;
Tada mu je lice dopuštila.
Kad u jutru zora zab’jelila,
Poranio beže Milan-beže,
Ide bratu u drugu odaju,
Da on budi brata Dragutina;
Al’ mu bratac prije uranio,
Na demir se pendžer naslonio,
Pa premišlja misli svakojake.
Njemu Milan Božju pomoć daje,
Dragutin mu ljevše prifatio;
Milan mu je onda govorio:
“A moj brate, beže Dragutine!
“Jesam, brate, lova poželio,
“Da idemo u lov u planinu.”
Dragutin je bratu govorio:
“Moj rođeni brate, Milan-beže!
“Ja sam noćas zao san usnio:
“Đe nam munja od zapada sinu,
“A grom puče iz vedroga neba,
“Pa u naše udario dvore,
“Ja umrijeh, ti prebolje, brate.”
Milan-beg je bratu govorio:
“A moj brate, beže Dragutine!
“San je klapa, a Bog je istina;
“Nikad sanku vjerovati nije;
“Da idemo u lov u planinu.”
Dragutin je brata poslušao:
“Hajde, brate, zovi naše sluge,
“Da povedu hrte i zagare,
“Da ponesu sive sokolove,
“Dok ja idem snahi u odaju.”
Pa od zemlje na noge skočio,
Te on ide snahi u odaju.
Kad uniđe snahi u odaju,
Ali snaha kod pendžera sjedi,
Njoj Dragutin dobro jutro viče,
Spram njeg’ snaha na noge skočila,
Dragutinu Boga prifatila,
Bijelu mu poljubila ruku
Podmače mu zlaćenu stolicu,
Šećerli mu kavu iznijela
I pred kavu žeženu rakiju.
Njojzi veli beže Dragutine:
“Snaho moja, Milan-begovice!
“Jesi l’ mi se jučer umorila
“A jašući konja velikoga?
“Jesi li mi noćas počinula
“U čardaku na meku dušeku
“Mom Milanu na desnici ruci?”
Na to njemu snaha odgovara:
“A đevere, moj zlaćen prstene!
“Jesam ti se juče umorila,
“Ali sam ti noćas počinula
“U čardaku na meku dušeku
“Tvom Milanu na desnici ruci.
” Al’ da vidiš bega Dragutina!
On se maši rukom u džepove,
Pa izvadi devet prstenova
Sve od čista saliveni zlata
I u njima dragi kamenovi,
I uza njih stotinu dukata,
Te dariva svoju snahu dragu.
Snaha mu je poljubila ruku,
Izvadila od zlata maramu,
Ts dariva bega Dragutina.
I odoše u lov u planinu;
Oni dižu tice jarebice,
Napušćaju sive sokolove,
Te fataju tice jarebice;
Oni kreću srne i košute,
Napušćaju hrte i zagare,
Te fataju srne i košute.
Pa najpošlje hajku zametnuše,
A Milan-beg pometa busije,
Dragutina metnu na busiju,
Otkuda će arslan udariti.
Zavikaše po gori hajkači,
I krenuše zvijera arslana,
Na bega je arslan udario;
Kad sagleda zvijere arslane,
Kad sagleda bega Dragutina,
Na bega je juriš učinio.
Beg se brani drvljem i kamenjem,
I najpotlje zlaćenom maramom,
Što je njega snaha darivala;
Ufati ga zvijere arslane,
Al’ zavika beže Dragutine:
“Đe si, brate, beže Milan-beže?
“Pogubi me zvijere arslane!”
Kad to čuo beže Milan-beže,
Tada mu je žao brata bilo,
Pa poteče bratu po avazu;
Kad dopade bratu u busiju,
Al’ na bratu ruse glave nejma.
Žao bilo begu Milan-begu,
Brže jaše konja velikoga,
Pa on ode dvoru bijelome;
Pa on ode na gornje čardake,
Pa uzima svoju vjernu ljubu,
Te je baca s gornjega čardaka
On je baca na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade.
On nakupi bisage dukata,
Pa posjede konja velikoga,
On ostavi dvore i timare,
Pa otide glavom po svijetu.

Pretkosovski ciklus

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*