Moja ispovest

dr Simo Jelača

Pružam ti ruku na svakom koraku,
Lepotu tvoju osećam na svetlosti i u mraku.
Skinuo sam duševni teret sa sebe,
Večeras poželeh da ličim na tebe.

Ljubav je sreća, a mržnja tuga,
Sedim u mraku, usamljen, i držim sveću,
Hoću da u tebi imam vernoga druga,
S’tobom bih rado da delim sreću.

I dok ovo pišem obuzima me ćutanje,
Pomišljam da idem u besciljno lutanje,
Dok noću ležim i nemam san,
Pola mi se noći pretvori u dan.

Dok ovo pišem sve vreme ćutim,
Ali te molim nemoj pomisliti,
Da se za bilo čega na tebe ljutim.

Ja sam sebi sopstveni krivac,
U ćutanju ponekad nalazim utehu,
Ti si mi samo otvorila usnulu dušu, a ja naivac.
Neznam ni kada će me sve ovo proći,
Možda sam ti mnogo ranije trebao doći.

Kad’ sam ti nedavno bio kućni gost,
Propustio sam životnu priliku
Da te istinski zavolim,
Možda sam time ostavio utisak kako sam prost.

Ljudski ponos su ljudski simboli,
A pesma je lek od koje ništa ne boli.
Zbog toga sam sada tužan,
Znam, priznajem, pogrešio sam,
Ostao sam ti dužan.

Imao sam priliku, a ostao naivan,
Sad’ uzalud razmišljam, sam na sebe kivan.
Znam, ispustio sam životnu priliku
Koja se obično nikada ponovo ne vraća,
Jer naša životna staza sada je sve kraća i kraća.

Kad napišem ovu pesmu rado ću ti je dati,
Nasloviću je tako da se po naslovu može tvojom zvati.
Tokom sledeće noći sanjaću o tebi,
A tek kada se probudim, vratiću se sebi.

Lutaću pospan dugim noćima,
Hoću da ostanem budan u tvojim očima.
A kada ti ponovo dođem i sednem uz tebe,
Molim te da me čvrsto zagrliš,
Ne samo radi mene, već i radi sebe.

Jednom davno sanjao sam san tužan,
A tek od juče priznajem,
Koliko sam ti ostao dužan.
Ja sada ćutim i ne znam šta činiti,
A osećam da ćeš kad ovu pesmu pročitaš
Ćutati i ti.

Osećam se kao golman pred praznim golom,
Sam sebe sam kaznio užasnim, sopstvenim bolom.
I slutim da si i ti najčešće sama,
I najrađe bih sada da sam uz tebe,
Bilo bi lepše sedeti udvoje,
Da uz sebe imam samo jednu osobu, samo tebe.

A kada grane proleće i polete prve laste,
Ponovo ću razmišljati o tebi,
I moja će ljubav do nebeskih visina
Da izraste.

Od nedavno me bliskost za tebe veže,
I kad odoh neispunjenih želja,
Postaje mi sve teže i teže.
Eto, kakvi smo mi ne savršeni ljudi,
Zaslužujemo da svako sam sebi za ljubav sudi.

Padaju snegovi, prolaze dani,
A u sećanjima mi se čini da smo se sreli još lani.
Razmišljam usamljen kako bi bilo,
Da mi, kada se ponovo sretnemo,
Odmah sedneš u krilo.
Da se miris tvoga tela na mene prenese
I da me tvoja blizina potpuno odmah zanese.

Neću ti reći više ništa,
Ne, neću,
Reći ću ti samo da želim
Da sa tobom jednoga dana
Tvoju i svoju sreću uzajamno delim.

I dok te ponovo ne sretnem,
Imaću mnoge nesanice
I mnogo ludila,
Pomisli i ti na mene,
Kada se noću budeš povremeno budila.

Da li se još sećaš,
Šta znači ljubav krasti,
Zapitajmo se sada oboje,
Hoćemo li se se možda nekada
I nas dvoje srasti.

Ja dosta šetam, uživam u lutanju,
A kada stvaram neku pesmicu
Pretežno hodam, zamišljen,
U ćutanju.

Priznajem da je sada za mnogo čega već kasno,
Ali iskreno mislim kada ti kažem
I to sasvim otvoreno i glasno.

I možda sada više no ikad’ takav trenutak treba,
Kad’ slobodno mogu reći
Kako mi se učinilo,
Da bih te mogao voleti od zemlje do neba.

Tražiti ljubav pri prvom susretu,
Odluka je zaista dosta teška,
A ako ne tražiš, saznaćeš kasnije
Da je to bila životna greška.

Nedaj nikome da te rečima laže,
Upitaj svoje srce, iskreno, šta ono kaže.
Ne bih želeo ni s’ kim da te delim,
Lepše mi je da te volim telom celim,
Veruješ li i ti da te iskreno želim.

Kada si usamljena u tamnim noćima,
Reci mi iskreno,
Kakav sam ostao u tvojim očima?
Dok budem čekao na taj trenutak,
Skloniću se negde u svoj čarobni kutak.

Dok sam te gledao kao tvoje dece majku,
Smestio sam te u mašti u izmišljenu bajku.
A sada te zamišljam kao anđela,
Uveren da bi i ti tako nešto poželela.
Ostaje mi da čekam na naš pononvni izuzetak,
Pa bilo da će to biti u subotu ili u neki petak.

Napisah ovih stihova dosta,
Moraću da ih brojim,
I dok to budem činio,
Moraću, kao pred crkvom, da usamljen stojim.

I sve je to istina,
A ponešto možda i nije,
A pesma je jedina što može i da se krije.
Ponekad mi se čini da sam predaleko odlutao,
A ponekad, da sam ponešto i svesno prećutao.
A kada sve ovo pročitaš,
Ne budi ljuta,
Stavi sve to sebi u srce,
Kao u mali džepić letnjeg kaputa.

A ako ti ova pesma nanese neki bol,
Pomisli da sam samo želeo da
Jednoga dana budem samo tvoj.

Sad sebi naspi čašu crnoga vina
I ja ću nasuti sebi,
Da je popijemo u mašti zajedno,
Iako smo na velikoj razdaljini,
Biće nam lepše i meni i tebi.
Da sačekamo prolazak zime,
Uz iskreni pozdrav od tvoga Sime.

Simo Jelača, Otava, maj 2019.

1

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*