Sluga Milutin

Dolećeše dva vrana gavrana
Od Kosova polja širokoga,
I padoše na bijelu kulu,
Baš na kulu slavnoga Lazara;
Jedan grakće, drugi progovara:
“Da l’ je kula slavnog knez Lazara?
Il’ u kuli nigđe nikog nema?”
To iz kule nitko ne čujaše.
Već to čula carica Milica,
Pa izlazi pred bijelu kulu,
Ona pita dva vrana gavrana:
“Oj Boga vam, dva vrana gavrana,
Otkuda ste jutros polećeli?
Nijeste li od polja Kosova?
Viđeste li dvije silne vojske?
Jesu li se vojske udarile?
Čija li je vojska zadobila?”
Al’ govore dva vrana gavrana:
“Oj Boga nam, carice Milice!
Mi smo jutros od Kosova ravna,
Viđeli smo dvije silne vojske;
Vojske su se juče udarile,
Obadva su cara poginula;
Od Turaka nešto i ostalo,
A od Srba i što je ostalo,
Sve ranjeno i iskrvavljeno.”
Istom oni tako besjeđahu,
Al’ eto ti sluge Milutina,
Nosi desnu u lijevoj ruku;
Na njemu je rana sedamnaest;
Vas mu konjic u krv ogreznuo.
Veli njemu gospođa Milica:
“Što je, bolan, slugo Milutine?
Zar izdade cara na kosovu?”
Al’ govori sluga Milutine:
“Skin’ me, gospo, sa konja viteza,
Umij mene studenom vodicom,
I zalij me crvenijem vinom;
Teške su me rane osvojile.”
Skide njega gospođa Milica,
I umi ga studenom vodicom,
I zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
Pita njega gospođa Milica:
“Što bi, slugo, u polju Kosovu?
Đe pogibe slavni kneže Lazo?
Đe pogibe stari Jug Bogdane?
Đe pogibe devet Jugovića?
Đe pogibe Miloš vojevoda?
Đe pogibe Vuče Brankoviću?
Đe pogibe Banović Strahinja?
Tada sluga poče kazivati:
“Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
Đe pogibe slavni knez Lazare,
Tu su mnoga koplja izlomljena,
Izlomljena i turska i srpska,
Ali više srpska nego turska,
Braneć’, gospo, svoga gospodara,
Gospodara, slavnog knez-Lazara;
A Jug ti je, gospo, poginuo
U početku, u boju prvome;
Pogibe ti osam Jugovića,
Đe brat brata izdati ne šćede
Doklegođe jedan tecijaše;
Još ostade Boško Jugoviću,
Krstaš mu se po Kosovu vija,
Još razgoni Turke na Buljuke,
Kao soko tice golubove;
Đe ogreznu krvca do koljena,
Tu pogibe Banović Strahinja;
Miloš ti je, gospo, poginuo
Kod Sitnice, kod vode Studene,
Đe-no mnogi Turci izginuli:
Miloš zgubi turskog car-Murata
I turaka dvanaest hiljada;
Bog da prosti, ko ga je rodio!
On ostavi spomen rodu srpskom,
Da se priča i pripovijeda
Dok je ljudi i dok je Kosova!
A što pitaš za prokletog Vuka,
Proklet bio i ko ga rodio!
Prokleto mu pleme i koljeno!
On izdade cara na Kosovu
I odvede dvanaest hiljada,
Gospo moja ljutog oklopnika.”

Epska narodna pesma

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*