Vukotići

Vukotića kuća jaka.
Stoji junak do junaka.
Pradjedova vere silne,
za obraz se časno gine.
U brdima Crne gore
ispod kojih pjeni more
sakupi se cijelo pleme
da ponese teško breme.
Pa besjedi stari djedo,
Slobodu nam valja branit,
krvlju smo je mi platili,
grobovima pozlatili.
Djeco moja, sokolovi,
vi ste soja junačkoga!
Ne smijete omanuti,
cijelo pleme obrukati.
Jedan čovek, cijelo jato,
naš je obraz naše zlato.
To s’ koljena prenosimo,
na potomke kalemimo.
Sad je došlo vaše vrijeme,
u vas gleda cijelo pleme.
Poletite sokolovi!
Krila svoja ne žalite,
u visine božje silne.
Junak samo jednom gine,
a junaštvo dovijek živi!
Pleme naše zasijaće
jačim sjajem nego danas.
Ukresaće na krst časni
Vukotića slavno ime.
Srpskom rodu za slobodu,
vječna slava junacima!
Cijelo pleme glasno ori,
živio naš dobri djedo!
Tako pravi junak zbori!
Pa ustade mladi soko.
Zasija mu crno oko.
Vukotići cijelo pleme,
najmladji sam od svih odje!
Djed je prvi, ja potonji,
na meni se kolač lomi.
Reć ću nešto za nas mladje,
Ima’l šta od meda sladje?!
Tako za nas, sokolove,
od junaštva nema preče!
Sve što odje djedo reče,
za nas mlade kao med je.
Mi smo rasli na pesmama
o junaštvu vašem silnom.
Dje rekosmo ko smo, šta smo!
Sva se vrata otvaraše!
Svi nas lepo dočekaše!
I bogato darivaše!
To je vaša plata nama.
A dug naš prema vama.
Zato nama srce kuca!
Da naš plamen večno gori!
Da se dobro sa zlom bori!
Da nas prati božija sila,
i da naša mlada krila,
lete više, lete dalje
no što su i vaša išla.
Da se preci ne postide!
Nego kad nas jednom vide
u Bozijem rajskom carstvu
poznaju nas po junaštvu.
Neka živi naša slava!
I za sve vam večno hvala!
U tom trenu svi se slože,
Povikaše : „Amin Bože!“