Sjedio je u ćošku, tužan sa
flašom pića, za stolom,
patio za propuštenom šansom u
ljubavi iz prošlosti davne,
s cigarom u ustima, i u duši bolom,
i dalje se pitao da li su odluke bile ispravne.
Voljeli su se njih dvoje mladih
nekada ludo, u Parizu, gradu ljubavi i svjetlosti,
spojila ih je sudba kleta,
dal’ će imati u buduće milosti.
Daj im Bože sreće da bude brzopleta.
Sjećao se tako, uspomene lete
kao na filmu traka,
stajao je na peronu, čekao nju,
dok je kiša padala,
sa komičnim izrazom lica, u vrijeme sumraka,
nje nema, utroba mu se grčila, stezalo
ga srce, a njoj se tako dragoj, duša još nadala.
Nije je bilo, ušao je u voz
za Kazablanku, ide u Afriku, zemlju lavova,
nije je mogao zaboraviti,
dan prije tog rekla mu je da je poljubi
kao da je poslijednji put,
otvorio je kafić, morao se smiriti i tu ostati, zbog svojih stavova,
bio je ostavljen i ljut.
Onda poslije nekog vremena,
snašao se, dobro mu je išlo,
pojavi se ona pred njim
u plavoj haljini,
bez skrupula sjela je za njegov sto ,
nasmiješila se samo, znao je šta slijedi,
srce voli jako na kojoj god razdaljini,
ako bude povrijeđenopet,
za noć će da ostari od tuge i osijedi.
Bila je ljepša, nego što je se sjećao onda,
u glavi mu njena rečenica ponovo odjekuje,
“Čitav se svijet ruši, a mi sada da se zaljubimo.”
Poljubili su se strasno.
Da li da opet odlazak njen očekuje,
ili je prestigao sudbinu i
za promjenu bi joj bilo kasno.
Ostavite komentar